OŽILJAK (završena)

Kobno priznanje

Probudio ju je glasan krik, koji ju je toliko preplašio da je odskočila od kreveta. Trebalo joj je dobrih nekoliko trenutaka da shvati kako je zapravo sama sebe probudila. Sanjala je. Dragi Bože sve je to bio samo san. Zaključila je kad ju je sunčeva svjetlost izvukla iz kandži bolne noćne more.

Osjetivši nježan dodir ruke na svome ramenu okrenula se u njenom smjeru, a tamo se susrela sa Danijelovim pogledom koji je zabrinuto pretraživao njezino lice. Kada je ruku premjestio na njezin obraz, srce joj je sišlo u dno pete, a osjećaj tuge koji ju je obuzeo gotovo se dao napipati.

Njezina noćna mora uistinu se dogodila.

Sve do trenutka kada je osjetila kako joj Danijel rukom briše suze nije bila svjesna da plače. "No no, ljubavi, to je bio samo san." Nježno je prozborio i privukao je u svoj zagrljaj, zbog čega se njezino srce još jače stegnulo. Kako mu je mogla reći da ono zbog čega plače nije san nego java, prokleto istinita, odvratna java?

Kako mu je mogla reći da je poljubila njegova brata... prokletnik! Kako joj je ovo mogao učiniti? Kako je mogla biti tako glupa? Misli su joj se ubrzano množile dok su joj suze natapale njegovu majicu. Rukom joj obuhvativši lice natjerao ju je da ga pogleda. "Što si to zaboga sanjala?"

Sumnjičavo- zabrinuti pogled umalo ju je potaknuo da se izda... ali kako je mogla? Kako da mu kaže nešto što bi moglo pokrenuti Trojanski rat? Što ako je zbog toga... ostavi? Ne želi mu reći takvo što, ali što će se dogoditi ako mu Mihael to kaže? Zar da mu laže?

Poraženo je odmahnula glavom i zagrlila ga snagom očajnika. "- Danijel ti znaš da te volim?" Vibriranje njegova torza uzrokovano smijehom, uzrokovalo je treći stupanj opekline na njezinom srcu. "-Nadam se da je tako." Oslobodivši se iz njegova zagrljaja, uputila mu je dubok, molećiv pogled i čvrsto stisnula njegove ruke. "- Volim te, više od ičega na svijetu, više od sebe, molim te nemoj u to nikada posumnjati."

"- Sandra, zaboga ruke su ti hladne kao led." Zabrinuto je ustvrdio nastojeći ih svojim dahom ugrijati. No kao da to nije ni primjećivala i dalje ga je probadala uspaničenim pogledom sve dok ga nije natjerala da joj uzvrati istim. " - Obećaj mi!" Zbunjeno je odmahnuo glavom ne shvaćajući u isti mah što je zapravo tražila od njega.

" Želim da mi obećaš da te nitko nikada u ništa suprotno neće uvjeriti."

"- Šššš, dođi ovamo." Nježno ju je namjestio u ležeći položaj i privukao u svoj zagrljaj. "- Naravno da ti vjerujem. Ne znam što te nagnalo na takvu pomisao, ali obećavam ti da mi te nitko nikada neće uzeti. Proklet bio dopustim li da se takvo što dogodi, ova veza je davno proživjela svoje najcrnje dane." Tješio ju je dok joj je utiskivao poljupce u kosu što je njezino srce ubacilo u još dublju depresiju...

Danijel je bespomoćno uzdahnuo očajnički ju nastojeći oraspoložiti. Uzalud... Izbjegavala je riječi utjehe kao da je riječ o nagaznim minama. Najgore od svega bilo je to što ni njemu samom nije bilo svejedno, već neko vrijeme imao je noćne more koje se trudio zaboraviti čim bi mu zora pomilovala lice i to mu je donekle polazilo za rukom... barem do sada. Sada više nije znao što bi mislio.

Zaboga, pogledaj što mu je učinilo odrastanje s Katarinom. Počeo je vjerovati da i jebeni snovi imaju stvarno značenje. U redu, pomislio je, sada si stvarno poludio, sve je ovo samo produkt vaše uzajamno isprepadane podsvijesti koja vam na ovaj način uzvraća udarac zbog borbe koju je morala voditi s vašim podvojenim karakterima. Ni jedno ni drugo jednostavno ne možete prihvatiti prekrasnu činjenicu da ste napokon zajedno i sretni i da je sve konačno sjelo na svoje mjesto. To je to.