OŽILJAK (završena)

Vrtlog osjećaja

Odnosi u kući nisu se od tog dana vrtoglavo preokrenuli, ali cjelokupna atmosfera postala je u značajnoj mjeri opuštenija – što je uglavnom značilo da bi ju Danijel pozdravio kada bi mu se našla na putu. Njezin obamrli duh svakim danom bivao je sve življi, a zahvaljujući preokupiranosti koju si je stvorila učenjem i pomaganjem u kućnim poslovima sve je manje vremena imala razmišljati o ružnoj prošlosti. Prošao je mjesec dana otkako se doselila k obitelji Vidak, shvatila je dok je križala pretposljednji dan mjeseca veljače na svome malenom kalendaru pričvršćenom na zidu iznad radnog stola.

Tmurnu subotu provela je učeći s prijateljicama, umjesto uživajući u provodu. Je li postojalo 5 većih luzerica u ovom gradu? Bilo je toliko toga što je trebala nadoknaditi u završnoj godini da bi bila sposobna i pomisliti na dobru pijanku. Rastale su se oko 19:00 sati kada su je dovezle kući.

Na ulazu se umalo sudarila s Danijelom koji je full sportskoj opremi žurnim korakom upravo izlazio na svoj, prema outfitu je pretpostavila, svakodnevni trening. Njegove ruke završile su na njezinim nadlakticama zaustavivši tako ikakav bliži, odnosno bolniji kontakt.

"Oprosti!" Ispričali su se istovremeno.

Mahnuvši joj u trku se okrenuo na peti i krenuo u zacrtanom pravcu. Dok ga je pratila pogledom, začula je svoj nepromišljeni glas: „- Danijel!"

Kada je zastao primaknula mu se na nekoliko koraka udaljenosti. „Bi li ti smetalo ako bih pošla s tobom? Cijeli dan sjedim i trčanje bi mi zbilja dobro došlo." S njegova lica dala se iščitati rastresenost no  ona je unatoč tome odlučila biti uporna.

„Molim te, u odličnoj sam kondiciji i sigurno ti neću smetati!"Blistavim osmijehom prekrila je upravo izrečenu laž. Mrzila je trčanje, i već nakon 200 metara poželjela bi da nema slezenu u svojem organizmu.

Počešavši se po potiljku kojeg je sakrivala kapuljača, ne odveć oduševljeno promrmljao je: „ - Pa mislim... pođi ako baš želiš..."

Zašto ovo činiš? Podsvijest je šutne pitanjem na koje nije mogla dati suvisli odgovor. Jednostavno je osjetila da to želi učiniti i djelovala je instinktivno.

A njezini instinkti uglavnom su je skupo koštali, no možda je ovaj put ugodno iznenade?

li možda ipak ne?

Držala je njegov tempo cijelih 5 minuta, nakon čega je počela gadno zaostajati. Uz ispriku joj se isti trenutak prilagodio. „Nisam naviknut na društvo." Njegove riječi uz grimasu koja je nalikovala osmijehu, pokrenule su njeno srce na način koji je odlučno izignorirala te mu se samo zahvalno nasmiješila.

Novi ritam iako prilagođen njoj izdržala je dodatnih desetak minuta te se zaustavila zahvalno se stropoštavši na prvi zid koji joj se našao pod dupetom. Poželjela je da joj netko olakša disanje tako da joj raspori utrobu i izvadi prokleto lijenu slezenu van.

Manje bi boljelo od hladnog zimskog zraka koji je parao njezine dišne putove dok se svim snagama borila da ponovno normalno udahne. Danijel se naslonio na zid kraj nje prekriživši ruke. Taj čovjek kao da je bio od čelika.

Za razliku od nje koja je bila obučena kao eskim i zadihana kao da je upravo oborila rekord u Olimpijskom maratonu, on je u tankoj crnoj Puminoj trenirci izgledao kao da je upravo ustao od popodnevne kavice.

„Jesi li dobro?" Zabrinuto se nadvio nad nju, na što ona nehajno odmahne rukom. „Da, ne daj se smesti, ja sam dosegla svoj limit... malo ću odmoriti pa ću krenuti doma... Ti samo nastavi!" S prekidima izazvanim pokušajem dolaženja do zraka uspjela je složiti otužno objašnjenje.