OŽILJAK (završena)

Olujna noć

Mrzli zrak ošinuo je njezine obraze, a pore na čitavom tijelu reagirale su nadraženim odizanjem od kože. U sobi je bilo toliko hladno da je mogla vidjeti svoj dah koji je u nepravilnim oblacima napuštao njezina pluća. Prozor njegove sobe bio je širom otvoren unatoč tome što je temperatura bila debelo ispod ništice. Kiša koja je propadala stvarala je dodatni nivo neugodnosti. No hladnoća nije bila glavni čimbenik njezine skamenjenosti.

Kada je pogledala u smjeru gdje se nalazio Danijel cijelo tijelo joj se ukočilo.

Već upaljeno svjetlo pružilo joj je pogled na najšokantniji prizor koji je ikada mogla zamisliti.

Jastuci i posteljina prekrivali su pod umjesto njegova tijela, koje se samo u donjem dijelu pidžame izvijalo i trzalo kao da upravo trpi nepodnošljive bolove. Bolni krici koji su napuštali njegovo grlo parali su njezino srce na komadiće. Novi nalet ledenog vjetra trgnuo ju je iz misli pa je pokušala trezveno razmisliti. U nastojanju da što prije dođe do prozora zapela je o rub kreveta pritom očešavši koljeno. Ispod glasa opsovavši bolno je odšepala do prozora i zavrnula ručku.

Nakon toga je uslijedio pohod na radijator kojeg je odvrnula na maksimalnu jačinu. Pokupivši razbacane prekrivače složila ih je na dno kreveta. Kada je dohvatila jastuk s poda posustala je u namjeri da pođe do Danijela. Njegovi nagli pokreti ukočili su je na mjestu.

Što je dovraga planirala učiniti? Kako da mu priđe, a da pritom ne riskira masnicu na oku?

Shvatila je da grčevito grli jastuk u krilu. Možda bi ga mogla gađati istim? Šteta koja bi nastala tako bi bila svedena na minimum... ako izostavimo njegovu bijesnu reakciju kada shvati da se ona nalazi nasred njegove sobe...

Novi krik koji se oteo s njegovih usana zadobivši zvuk jecaja, zaustavio je nalet briljantnih ideja koje su se rojile u njezinoj glavi.

Bože mili, zar on...plače?

Tek kada je u njemu osjetila pulsirajuću bol shvatila je da je izgrizla nokat palca do krvi... maknuvši ga od usana, mravljim koracima počela mu se približavati, a njegov najnoviji nagli trzaj potaknuo ju je da ponovno razmotri ideju o gađanju jastukom... po mogućnosti s ulaznih vrata, no ako uzme u obzir količinu spretnosti kojom je raspolagala, vrlo vjerojatno bi promašila metu i oborila crnu lampu s noćnog ormarića.

Pa dobro...Možda bi ga to probudilo?

Kada je uslijedio novi krik sav strah koji je osjećala zamijenila je potreba da mu pomogne. Jastuk je iz ruku premijestila na uzglavlje kreveta i rukom promasirala bolno suho grlo, prije no što se koristeći koljena kao oslonac popela na krevet. Uslijedio je novi krik nakon kojeg više nije bila ni svjesna što zapravo čini.

„ - Danijel?" prošaputa riječima bez zvuka prije nego mu se, pročistivši grlo približi na nekoliko centimentara. „Danijel, čuješ li me?"

Izgovorila je ovaj put nešto glasnije rukom ga potapšavši po ramenu, a taj nepromišljeni čin požali istoga trenutka.

Sve se odvilo u sekundi.

Kada je snažno stisnuo njenu ruku najprije je osjetila trnce od hladnoće koju joj je prenio svojim mrtvački ohlađenim tijelom. Nije shvatila kada je i kako završila na jastuku kojeg je maločas naslonila na uzglavlje. Jednim spretnim pokretom premjestio ju je u ležeći položaj podignuvši joj obe ruke u zrak i čvrsto ih opkolivši svojima kako bi bio siguran da mu ne može umaknuti.

Svoje srce na sekundu nije mogla osjetiti, a kada je shvatila da on svojim ogromnim, mramorno hladnim tijelom prekriva njeno uzavrelo, dok je istodobno gleda izgubljenim, bolno krvavim pogledom, zamagljenim od užasnog sna i suza, taj dotad ukipljeni organ se trznuo pa je sada imala osjećaj da u njedrima skriva bombu koja mjeri tek nekoliko kratkih otkucaja pred eksploziju.