OŽILJAK (završena)

Posljednja prilika

Njegove riječi ušutkale su je, a udovi su joj se odsjekli pa više nije bila kadra nastaviti se dalje kretati. U glavi je začula divlje otkucaje srca, a vrijeme kao da je stalo. Što se upravo dogodilo? Zaista je čula to što misli da je čula ili je i ona pod utjecajem groznice počela halucinirati?

Stresavši se okrenula i netremice mu se zagledala u lice, a tamo je pronašla nasmrt ozbiljan izraz.Iz daljine je začula svoj zaprepašten glas."- Što si rekao?" spustio se stepenicu niže, izvadio ruke iz džepova i protivno svim njezinim očekivanjima izgovorio sve ono što je ikada poželjela čuti iz njegovih usta.

„ – Rekao sam da ne želim da odeš i da te... volim." Njegove zjenice bile su prikovane za njezine, a u glasu mu se nije osjetila ni trunka nesigurnosti. Nesvjesno se uštipnula nakon čega je nakrivila glavu i u nevjerici se čvrsto prihvatila za ogradu.

-Koje sranje...Danijel je pomislio prije no što je duboko uzdahnuo, uzaludno pokušavajući zaustaviti požar koji je buknuo u njegovim plućima. Što je očekivano polučilo kontra efekt... vrućina u njegovim grudima se samo dodatno rasplamsala šireći se po čitavoj utrobi koja ga je pekla snažnije no ikad prije. Koji sebični mlakonja. Zaista joj je priznao... i gle čuda, sunce nije prestalo sjati, nije bilo nikakvih potresa ili sličnih sranja, a vrijeme je nastavilo teći svojim uobičajenim tokom.

Iako se njemu činilo kako su prošli sati i sati prije no što je pokazala ikakvu reakciju na njegovo priznanje, zacijelo su protekle tek simbolične tri i pol minute. Što je to zaboga napravio? Želio se prekoriti, ali sve i da je mogao pomaknuti kazaljku na satu unatrag bio je siguran da bi ponovno učinio istu stvar. Jer nije se kajao. Ovaj put ne. Unatoč trenutno zaleđenom izrazu njezina lica mogao joj je ponoviti ove riječi 100 puta. 1000 bude li bilo potrebno.

Sandra je nakon cijele vječnosti podignula svoj pogled prema njegovom zamućenom. Iako je izgovorio tošto je izgovorio dva puta svejedno i dalje nije mogla vjerovati da je dobro čula. Najednom joj se pred očima smračilo i imala je osjećaj da bi svaki čas mogla izgubiti tlo pod nogama. Crnilo se povuklo s njezinih zjenica pred napadom bijesa.

„ – A kada si točno prestao voljeti Natašu?" Lice mu se smračilo na njezino pitanje, a oči zadobile tužan odsjaj. Spustio se za dvije stepenice niže i podignuo ruku u namjeri da ju spusti na njenu koja je bila oslonjena naogradu. U zadnji trenutak je presjekla njegovu radnju odmaknuvši se od njega za isti broj stepenica za koliko joj se on maločas približio.

Na trenutak je skrenuo krvavi pogled s nje. „ – To nije... Ja... Nikada ju nisam volio." Glas mu je zvučao hladno, a ruka mu je umjesto da se spustila na njenu kao što je planirao, sada pala na bok. Njegovi suhoparni odgovori nikada ju nisu nervirali u tolikoj mjeri kao sada... a ipak nije imala snage da ga išta pita jer seplašila njegova objašnjenja. Nastavio je stegnuta grla, pogleda i dalje ne skidajući s njenog.

„Lagao sam ti Sandra. Nisam imao ništa s njom, nikada... Nataša... ona... Mihael i ona bili su par u srednjoj školi.Nakon nesreće, nisam bio jedini koji se promijenio... mogao bih slobodno reći dasu emocije moga brata nastradale i više no moje... ironično se osmjehnuo počešavši se iza uha... da,poprilično smo se sjebali... obojica."Duboko je uzdahnuo prije nego jenastavio.

„Mihael ju je prevario, i to ne jednom. Mijenjaoje žene kao čarape, a ona o tome nije imala pojma. Nitko joj nije imao hrabrosti reći, nitko osim... pa ... mene. Marko i ja počeli smo se družiti kada su njih dvoje započeli vezu. Postali smo nerazdvojni i ja jednostavno nisam mogao šutjeti. Toliko govno nisam mogao biti. Bar sam to tada mislio. Ispada da sam i veći seronja no što se čini... uglavnom... to je bio dan kada smo na neki čudan način Nataša i ja postali prijatelji...i... kada sam joj rekao što si mi rekla, znaš li... nakašljao se... Bože, znaš li što mi je predložila?"