OŽILJAK (završena)

Teret ljubavi

Sandra je nemirno koračala po sobi, izgubljena u vremenu i prostoru. Odavno je bila odjevena, ali nije se osjećala spremnom stupiti pred njih, pred njega. Već je bila izgrizla usne do bola i počela je samoj sebi ići na živce zbog iritantnog zvuka koje je proizvodila njezina noga nervozno lupkajući o pod.

No tada joj je sinulo i prekorila je samu sebe...zašto bi ona bila ta koja će se ustručavati? Oboje su bili u ovome, a ionako će se kad-tad morati suočiti. Što duže bude odgađala susret s njim bit će joj teže.

Ta neće mu valjda dozvoliti da je nagna da se osjeća krivom. Uostalom ona nije ni mislila da su učinili nešto krivo, a nije se ni kajala. Ako mu je bilo toliko loše neka se sam nosi s time. Ponukana tom misli navuče  najpouzdaniji mogući osmijeh na lice i krene u prizemlje.

Zatekla ga je u svađi s aparatom za kavu. „Jadničak..." Suosjećajno je prokomentirala. Filter za kavu ispao mu je kada ju je čuo iza sebe.

„Mislila sam na aparat... Šteta što ne pali na gnjev, ha? Žao mi je, ali dok tehnologija ne uznapreduje do te mjere da uspješno razlikuje tvoje osjećaje nakuhat ćeš se kava... Bojim se da bi čak mogao biti prisiljen što prije naučiti razliku između tipki on i off."

Ignorirao je njezinu provokaciju vadeći novi filter iz kutije. „Katarinu si otjerao ili je dobrovoljno odlučila prestati te dodvoravati?" Zagrizla je čokoladni keks koji je pronašla na stolu.

„Njezina pomoć mi trenutno ni najmanje ne treba." Prosiktao je. Kava mu se prosula dok je pokušavao odmjeriti dozu. „Siguran si? Ne bih se složila... khm, ja ti mogu pomoći ako lijepo zamoliš."

"Ne hvala, izgubio sam želju za kavom." Odgurnuo je vrećicu sa strane i krenuo prema izlazu iz kuhinje.

„Zbog mene?" Zastao je, a ona se okrenula prema aparatu u namjeri da ga osposobi. Kada ga je uključila naslonila se na kuhinjski element i prekrižila ruke.

„Znači odsad će stvari ovako funkcionirati? Izbjegavat ćemo se po kući?"

Napokon se okrenuo prema njoj. Kada se susrela s njegovim izmučenim pogledom utrnula je.

Zar mu se zaista toliko gadila da je izgledao kao da je upravo sišao sa mučeničke sprave? „Ne, naravno... samo sam htio..."

"- Skriti se od mene?" Prekinula ga je i ponovno se okrenula prema aparatu koji je prestao zvrndati. Ulila je crni napitak u šalice i prinijela ih stolu. Njegovu je stavila na čelo stola i sjela na najbližu stolicu. „-Ionako moramo razgovarati..."

Zauzeo je poziciju i šokirano se suočio sa njezinim probadajućim pogledom. Zgranuo se. Ona je izgledala kao da joj uopće nije bila muka zbog onog što se sinoć dogodilo.

Brzo je kamuflirao svoju zbunjenost zauzevši hladan stav. „- U redu, slušam te..." Koncentrirala se, ne dopustivši da je hladnoća njegova pogleda svlada. Tišina je prevladala situacijom. Uhvatio se u namjeri da pročisti grlo, no ako to učini odat će svoju nesigurnost. Riječi koje je namjeravao ispustiti kroz usne zapekle su ga već na izlazu iz grla...svejedno ih prisili na pokret.

„Ono što se sinoć dogodilo... to je bila pogreška... koja se ne smije i neće ponoviti... ispričavam se zbog svog ponašanja."

Izignoriravši žmarac nelagode uputila mu je hladan pogled ispod obrva. „Gledaj Danijel...ne moraš se opravdavati...zbilja, tvoja patnička faca sve govori."