OŽILJAK (završena)

Zasjeda osjećaja

U redu, sad ili nikad! Pomislila je Sandra dok je skupljala snagu zaponovno suočavanje sa tim... s tim... s tom kukavicom. Uzalud. Iako je cijelu vječnost čekala da se ova tema napokon raspakira, sada se osjećala kao riba na suhom, bez glasa i bez daha. Srce joj je udaralo kao da u skorije vrijeme namjerava otkazati poslušnost, a onda ga je osjetilo i... zastalo.

Pronašlo ga je na gornjem katu gdje ga je i ostavilo, oslonjenog na zid i spuštenog pogleda. A onda je, kao da je i on nju mogao osjetiti na isti način, podignuo pogled i suočio se s njezinim, sada gotovo jednako izmučenim.

Nakon trenutka oklijevanja popela se na prvu stepenicu, a zatim je zakoračila i na drugu i prije no što je postala svjesna što čini našla se na vrhu, i dalje ne prekinuvši njihov kontakt očima. Grlo ju je zapeklo kao da je progutala trn prije no što se začula.

„-Zašto si to učinio?" Njegove oči postale su za nijansu crvenije prije no što je konačno spustio pogled, a glas mu je zadobio pokajnički ton.

„- Oprosti...ja... pokušao sam... kunem ti se da sam... pokušao."  Protisnuo je kroz stegnuto grlo, nastavivši s uobičajenim ukočenim držanjem dok su njezini osjećaji divljali i bivalo joj je sve teže suzdržavati se.

„- K vragu s tim Danijel! Pogledaj  me i reci mi zašto si to učinio?" Ljutito otpuhnuvši natjerala ga je da se ponovno suoči s njom, a kada je to konačno učinio, njegov tužni pogled ponovno je u njoj izazvao onu dobro poznatu drhtavicu.

Svijet bi bio mnogo mirnije mjesto mu nije podario takav čaroban utjecaj na nju. Dlanovima je tako snažno protrljao lice kao da na taj način može nešto izbrisati. Oslonio je lijevu ruku na bok a desnom se češkao po zatiljku dok joj se izmučeno nastojao ispričati za nešto za što se trenutno uopće nije kajao. Licemjer.

„ – Stvar je u tome da... Mislio sam... još uvijek mislim, zapravo siguran sam da zaslužuješ nekog boljeg. Nekog tko će te tretirati bolje. Tko ti može dati više... ali, moje prokleto srce ne zna prihvatiti gubitak, nije da ne želi, ono jednostavno... ne može."

Naslonivši ruku na grudi u uzaludnom nastojanju da uspori rad srca, pomislila je da se nalazi u nekom paralelnom svemiru... jer ovo se nije moglo zapravo događati... nije imala dovoljno hrabrosti povjerovati u to, ne dok joj ne ponovi te dvije riječi još jednom i još jednom, i još jednom... dok joj to ne kaže tisuću puta.

„ – Želim to još jednom čuti... ponovi mi."

Otpuhnuvši pakleno vruć dah iz pluća, začuo se kako najprije jedva čujnim, a potom sve glasnijim iako promuklim glasom izgovara jedino što mu je trenutno bilo na pameti.

„Oprosti... oprosti, oprosti, opros..." Njezino kolutanje očima bilo je zadnje čega je bio svjestan prije no što je žarenje na njegovom zdravom obrazu prekinulo beskonačno nabrajanje koje je dopiralo iz duboko zakopane kutije njegovih osjećaja.

„ – Daj prestani s tim više! To nije ono što sam trebala čuti..." Njezin šamar i ljutiti pogled kojim ga je netremice probadala potaknuli su ga na iznenadnu odvažnost za koju do ovog trenutka nije niti bio svjestan da ju posjeduje.

Prije no što je uspjela završiti rečenicu njegove su ruke pronašle put do njezinoga struka, a zatim skliznule dalje preko njezinih bedara, podignuvši ju i prilijepivši na zid na koji je on do prije samo nekoliko trenutaka bio oslonjen.

Osjetio je točan trenutak kada je izgubila nit rečenice i prestala disati. Pošto su mu ruke bile zauzete prislonio je svoje čelo na njeno i očima gladnima njezine pažnje natjerao da ga pogleda prije no što je pogled svrnuo na njene usne i razdvojio ih svojima. I baš kao što se nadao, prepustila mu se... točno onako kako je maštao, njezin dah ispunio je njegova pluća, njezine usne ugasile su njegovu žeđ i vratile mu tijelo u život i sada nije mogao a da ne pomisli da je, ukoliko je raj samo i upola prekrasan kao ovaj trenutak zemaljskog života tamo uistinu želio završiti.