OŽILJAK (završena)

Probuđene uspomene

Kao što se i nadala nije ih trebalo puno nagovarati. Barem ne onoliko koliko ih je trebalo čekati, dok je njezina soba od žurbe kojom se spremala izgledala kao da je dijeli s petoricom muških, poprilično neurednih cimera. To je tako priličilo njezinoj tvrdoglavoj naravi jer kada bi si u glavi osmislila outfit onda je to morala obući i ništa drugo nije dolazilo u obzir. A budući da se odjeća koju si je namijenila kao za inat uvijek nalazila na dnu hrpe nered je bio zajamčen.

Nakon majice i hlača i omiljenog smeđeg balonera, isto se ponovilo i sa narukvicom koja se, pretpostavljala je, zagubila u dnu ladice. Preturajući po njoj uspjela je pronaći samo jednu, a u daljnjem pretraživanju zaustavio ju je komad papira kojeg je napipala umjesto željenog komada nakita. Dohvativši neočekivani plijen iznenadila se kada je shvatila što joj se to nalazi u ruci.

Slika koja je svojim izblijedjelim i otančanim izgledom odavala ne tako nedavno vrijeme nastanka, prikazivala je šestero ljudi. Par u ranim četrdesetima i četvero tinejdžera okupljeni oko obiteljskog stola, držali su čaše u zraku pogleda i osmijeha usmjerenih prema fotoaparatu. Spustivši se na pod namjestila se u položaj lotosa kako bi bolje promotrila nepoznata lica.

Muškarac plave kose bio je uljez koji pogled nije usmjerio prema kameri, nego ga je zaljubljeno upravio prema ženi kestenjasto smeđe kose i u istoj nijansi smeđih očiju koje su zračile srdačnom toplinom.

No to nije bilo ono što je zaokupilo njezinu pažnju, pogledom je samo preletjela preko njih, kao i preko dviju prekrasnih djevojaka koje su izgledom neodoljivo podsjećale na majku. Njezine zjenice zastale su na onom dijelu fotografije koji je prikazivao dvojicu mladića medeno plave kose i smaragdno zelenih očiju. S obzirom na njihove djetinje crte lica zaključila je da su bili u dobi od maksimalno 10 - 11 godina, a izgledom jedan drugome slični kao jaje jajetu...

blizanci.

Kucanje na vratima prenulo ju je iz misli. Hitro ustavši s poda tutnula je sliku u prvu knjigu koja se nalazila na vrhu hrpe na radome stolu, onu iz matematike. Prepoznajući Katarinin stil lupanja po vratima nevino je namjestila ruke iza leđa znajući da je kucanje samo nagovještaj njezinog upada u sobu.

„Draga... Vau!" Uz fijuk je pogledom prešla po razbacanoj odjeći koja se nalazila na stolicama i krevetu. "Nadam se da si spremna, jer su tvoje prijateljice upravo stigle i čekaju te dolje."

Zagonetno se osmijehnuvši, koračajući unatrag nestala je sa druge strane vrata. Njezine prijateljice stigle su nešto više od dva sata nakon što ih je pozvala ne znajući kako njoj gori tlo pod nogama. Bože, prošlo je toliko mnogo vremena otkada su provele kvalitetno vrijeme zajedno. Nije mogla poreći kako je to dijelom... dobro, ogromnim dijelom bila njezina krivica.

Kada su se napokon pojavile okupirale su dnevni boravak te se morala opako izboriti sa Katarininom već dobro poznatom uslužnošću kako bi ih izvukla iz kuće. Kada su već bile na izlazu Katarina je potrčala za njom kako bi ju upozorila:

„Oprosti, skoro sam zaboravila, Danijel mi je rekao da te obavijestim. Naime, Marko je napravio, po meni predivnu gestu... organizirao je zabavu pod maskama pa uz haljinu trebaš pronaći i odgovarajuću krinku za lice... on je tako divan prijatelj, zar ne?"

„-Da, zbilja jest." Kimnula je i zbilja se morala složiti s ovom tvrdnjom. Iako je na prvi pogled djelovao površan, Marku je očito bilo jako stalo do Danijela. Pogledom je preletjela preko uzbuđenih lica svojih prijateljica na kojima se odražavao niz pitanja koja su jedva dočekala privatnost unutrašnjosti automobila kako bi napokon mogla biti ispucana.

„- O čemu ona to govori?" Započela je Lana.

„- Kakva je zabava u pitanju i zašto mi za nju ne znamo? Naše pozivnice uvijek uredno odbiješ." Nadovezala se Kika namjestivši povrijeđen izraz lica dok su se Marijana i Rita zbunjeno pogledavale jer kao i obično nisu mogle doći do riječi.