OŽILJAK (završena)

Nevidljiva nit

Dok ih je tako usnule promatrao Mihael se nije mogao sjetiti kada je posljednji put osjećao ovakav spokoj. Nije imao pojma koliko vremena je to radio, otkad se probudio prošla je valjda čitava vječnost... ako je uopće i zaspao. Ovi trenutci bili su mu toliko dragocjeni da bi bilo pravo svetogrđe propustiti ih zbog tako banalne stvari kao što je bio san.

Ali s obzirom na bolno istinitu činjenicu kako sve ono što je lijepo užasno kratko traje, morao se pomiriti sa realnošću da je dan odavno svanuo i da će se ona uskoro probuditi. A posljednja stvar koju bi voljela vidjeti kada se to dogodi je kako njegova ruka još uvijek počiva na njenoj.

Da je itko tko ga je makar malo poznavao sada mogao čitati njegove misli ispunjene brigom za osjećaje drugog ljudskog bića opravdano bi pomislio kako upravo svjedoči obraćenju smrtno griješne duše.

Spustivši pogled sa njenih usnulih očiju na njihove preklopljene ruke, imao je osjećaj kako mu se na njedra naslanja željezni stup u trenutku kada je oprezno krenuo podizati jedan po jedan prst tako ih odvajajući od njenih. Kada je nakon vraške borbe, naposlijetku uspio odignuti cijeli dlan, rukom je posegnuo u džep hlača, dohvativši mobitel koji se onamo nalazio.

Prokleta naprava pokazivala je kritičnu brojku od 9:30h ujutro. Anđeo na njegovom desnom ramenu se zacijelo zaprepastio više od vraga na lijevom kada je dobio okladu po pitanju koga će njihova Božja kazna ovaj put poslušati. Nesretnik se vjerojatno onesvijestio u trenutku kada je Mihael zaustavio ruku u zraku prije no što ju je zgrčio u šaku i svim se snagama odupro želji da njome ponovno preklopi Sandrinu ruku.

Blokiravši želju srca da se prepusti očaju, ustao je i tiho napustio sobu.

...

Sandru ju je probudio užasan san. Jedan od onih kojih već dugo nije bilo na njezinom noćnom repertoaru. Onaj koji je počinjao Danijelovim odlaskom sa vjenčanja, a završavao sa osjećajem gušenja kada bi shvatila da njegova smrt nije bila samo ružan san, već bolna realnost.

Prije no što bi uspjela otvoriti oči one bi se ispunile suzama. Prezirala je taj lažni osjećaj nade koji bi joj svaki put prouzrokovao i fizičku uz psihičku bol. Mrzila je to proživljavati svaki put ponovno. Svaki put sve bolnije...

U nastojanju da razbistri pogled, uspomene u njezinim mislima razmaknuo je sadašnji trenutak. U trenutku kada se prisjetila jučerašnjeg dana i kako je on sinoć završio prestala je plakati. Shvativši da se njena ruka još uvijek nalazi na Daninoj nastojala ju je oprezno izvući kako ne bi...

...čekaj malo.

Tek kada je san potpuno zamijenila java postala je svjesna kako njezinu ruku više ne priklješćuje njegova. Nadvirivši se preko jastuka prekrivenog Daninom kosom neočekivano razočaranje na trenutak je zaustavio njezino disanje.

Odvojivši ruku od Danine ustala je kao oparena i prikrivši lice dlanovima zatresla glavom odlučno zanijekavši tu užasno netočnu pomisao.

Prisilivši se da isključi zbunjeni razum, umila se ledeno hladnom vodom. Trebala je kavu i to hitno, zaključila je pronašavši podočnjake na svome umornome liku u zrcalu. Nakon što ih je sanirala serumom krenula je prema ormaru i potražila nešto za odjenuti.

Zatim je njezina podsvijest umjesto nje odabrala haljinu za koju je inače smatrala da joj najbolje pristaje, svezala kosu u visoki rep i izignoriravši uspredale otkucaje srca sišla u kuhinju.

...

Nakon što je začula zvuk aparata za kavu u njezinom srcu se pojavila mada slabašna ipak postojana nada da će kraj njega ugledati Katarinu. No da... kada je uopće zadnji put sreća i bila na njezinoj strani, pomislila je u trenutku kada je do nje dopro miris kave pomiješan sa zagušljivim dimom cigarete.