OŽILJAK (završena)

Srce od leda

... Nisi mu trebao pročitati životopis da bi ti bilo jasno koje je njegovo zanimanje. Njegovo vojničko držanje odavalo ga je na prvi pogled, primjetila je Sandra dok se približavala zimskom vrtu ispred kojeg ju je čekao stojeći uspravno, ruku prekriženih iza leđa. Njegov stav nagnao ju je da se osjeća kao da dolazi na ispitivanje u policijsku stanicu, zato jer je upravo osumnjičena za krijumčarenje nekakvog narkotika - u najmanju ruku.

Onaj dobro poznati strah s primjesom uzbuđenja ponovno je zakoči pa na trenutak zastane pred vratima.

Kao da je imao oči i na leđima primjetio ju je čim je izišla iz kuće, iako su vanjska vrata već bila otvorena te stoga nije mogla stvoriti nikakvu buku... ili je pak ona bila previše samouvjerena što se tiče spretnog gaženja u potpeticama. Njihovi smušeni pogledi natjerali su je da se ponovno pokrene.

Kada mu se približila na korak udaljenosti, na vidjelo je još jednom izišla njegova simpatična kavalirština. Izvukavši stolicu od stola, pričekao je da se ona smjesti prije no što joj se pridružio na susjednoj stolici. Njegove zjenice fokusirale su se na njene u očekivanju uputa, shvatila je.

No smetena njegovom iznenadnom odlukom da joj pomogne kao i samom njegovom blizinom nije znala kako započeti komunikaciju. Njegovi dugi, elegantni prsti na njezinu su šutnju reagirali prebiranjem po knjizi, tražeći moguće smjernice.

Posramljeno je primjetila da je pripremio čak i radni materijal kojega se ona nije niti sjetila... "Bože mili, pa ti ne znaš tko ti glavu nosi!" odzvonile su joj majčine riječi u glavi.

Ne znajući što bi im moglo zatrebati ponio je vjerojatno sav matematički pribor koji mu se našao pod rukom pa je tako prekrasna staklena crna ploha stola sada bila prekrivena trokutima, šestarima i kutomjerima, a nije zaboravio čak ni matematički memento s formulama. Bila je zadivljena što sve to uopće i posjeduje s obzirom na to da je srednju školu odavno završio, a da i ne spominje činjenicu da je sve bilo očuvano kao novo.

Nakašljao se prije no što je predložio, ljubazno koliko je to bilo u njegovoj moći: "- Morat ćeš mi dati nekakve smjernice ukoliko ne očekuješ da ti pročitam misli"... na trenutak je zastao pa nastavio: "Nadao sam se da će mi tvoja zbirka pomoći, ali u njoj nisam uspio pronaći niti jednog riješenog zadatka."

Namrštivši se uputi joj primjedbu: "Kako si uopće prošla prvo polugodište?" Zbunila se kao i svaki put kad bi joj se obratio tim svojim grmljavinskim glasom koji je zvučao moćno čak i kada je tiho pričao...

Glupačo prozbori već  jednom...

Upozorila ju je njezina nadobudna podsvijest dok ju je Danijel i dalje nišanio onim svojim prodornim pogledom, neuspješno pokušavajući izgledati smireno. "- Pa u tome i  je stvar...Ja zapravo ovaj...khm ...nisam." Na trenutak je izgubila glas, a čim su glasnice odlučile nastaviti suradnju nastavila je:

"...Nisam prošla prvo polugodište." neslavno je promumljala. Bljesak koji je sijevnuo u njegovom oštrom pogledu više se nije niti trudio prikriti kajanje zbog odluke na ovaj pothvat. Tko bi mu mogao zamjeriti na tome, kao da nije imao i više no dovoljno problema sa samim sobom ona mu je naprtila još malo tereta dodajući na njegovu pozamašnu listu jada i svoj nemar.

" - Ako si se predomislio, razumjet ću..." Tužno ga pogleda na što on isfrustrirano glasno, uvuče zrak kroz nos, očito se svim silama boreći da ostane pribran. "Molim te, samo se nemoj ljutiti." Oprezno ga zamoli pa se približi toplini pećice koja se nalazila pokraj stola i čvršće stisne bundu oko struka.

" - Nisam ljut." Izgovori kroz stisnute zube, pomislivši kako je ovo bila užasna ideja pa se sagne kako bi, koliko je to već u njegovom slučaju bilo moguće, djelovao manje zastrašujuće. " - Samo mi reci odakle da krenemo, a ako ti je hladno, možemo se premjestiti unutra."