OŽILJAK (završena)

DÉJÀ VU

Leđima oslonjena na krevet sjedila je na hladnom podu svoje sobe. Umjesto da dovrši pakiranje za putovanje ona se bezuspješno borila sa bolnim suzama koje su držale rizičan razmak daha i njenih pluća. Sada kada je ostao jedan dan do Lanina vjenčanja shvatila je da su sve one terapije, razgovori i nastojanja da zaboravi bila uzaludna.

Zar će sutra uopće biti sposobna stajati uspravno kraj svoje prijateljice čija će ju bijela vjenčanica podsjećati na njeno krvavo vjenčanje. Kao da ni to nije bilo dovoljno, spustivši pogled na prsten kojim ju je Danijel zaručio osjećala se kao da joj vučja kandža drži srce u šaci prisjetivši se Bornina sinoćnjeg prijedloga.

Predložio joj je brak kao bijeg: Od Mihaela, od uspomena, od ove kuće. Njezina reakcija:

Pobjegla je od njega, glavom bez obzira. Glupača. Zašto je uopće započinjala ovu farsu? Zašto mu je dala nadu? Nesretnik je pomislio da bi on mogao biti njezin spas.

Prava istina je bila takva da ona nije ni mogla ni znala izaći iz ove situacije. Zapravo nikada nije ni tražila izlaz, nije mogla zaboraviti ni da se trudila. Nije mogla pojmiti i nikada neće prihvatiti da ga više nema. U njezinom životu nikada nitko osim Danijela neće i ne može postojati.

Nije krivila tuđe nerazumijevanje njezinog srca, samo je željela da ju svi napokon ostave da živi sa svojom nesrećom. Rukama zgužvavši Danijelov duks u kojem je sinoć spavala prinijela je mekanu tkaninu k licu i duboko udahnula uzaludno onamo tražeći njegov miris.

Odavno izbljedjeli. Sve što je mogla osjetiti bio je prokleti dezodorans kojeg je sinoć stavila na sebe. Novi val suza zapljusnuo je njezino lice u trenutku kada je začula glas iza sebe.

" - Zaboga, Sandra!" Kada je pao pred nju na koljenima osjetila je sram. Brzo je šakama obrisala suze poput djeteta. Mrzila je način na koji ju je promatrao ranjivu. Suosjećajno, prestrašeno. Mrzila je način na koji joj je dirao kožu. Pomno i nježno u nastojanju da ju natjera da ga pogleda u oči. Znatiželjne. Izazovne.

Za nju trenutno smrtonosne.

" - Što se dogodilo?" Kad je progovorio potvrdio je činjenicu da je najviše od svega mrzila upravo taj njegov glas, grub, a nježan u isto vrijeme... upravo isti kao onaj za kojim je čeznula više od ičega na svijetu.

Upravo više od njega je mrzila i sebe kada je nemoćna da progovori samo odmahnula glavom prije no što je zatvorila oči i naslonila lice na njegov dlan prilikom čega je potpuno izgubila nit prošlosti i sadašnjosti. Vlastiti glas joj se u tom trenutku učinio poput daleke jeke:

" -Zagrli me..."

Mihael se smeo. Stanje u kojem ju je zatekao toliko ga je izbezumilo da je očekivao kako će mu reći što ju je toliko uzrujalo, a ono što je ona... zatresao je glavom. " - Oprosti, nisam siguran da sam te..." Od panike je pomislio da je pogrešno čuo: " - Molim te..." zavapila je, kao da ga traži da se bičuje.

Tijelo su mu unatoč užasno neprimjerenoj situaciji obuzeli slatki trnci zadovoljstva kada joj se primaknuo bliže, prije no što mu se dlan s njenog lica izgubio u vlasima njezine kose, dok je drugi oprezno nastojao namijestiti oko njenog struka.

Kada mu se stropoštala u krilo zagrlila ga je tako snažno da je na trenutak prestao disati. Možda je samo zato i osjetio točan trenutak kada je udahnula miris s njegove košulje koji je istog trenutka primirio njezino drhtanje. Stoga valjda nije ni čudo što se osjetio poput lopova kada je shvatio što je to za nju značilo.

Nekoliko trenutaka si nije mogla pomoći. Njihova sličnost u isti mah predstavljala je i prokletstvo i blagoslov. Kada su se njegovi čvrsti mišići napeli oko nje, osjećala se baš kao da grli... a tek taj miris, mili Bože koliko je samo čeznula za njim.