College [h.s.]

5.7

ZAMOLILA BIH VAS DA OSTAVLJATE UPUTNE KOMENTARE JER IH VOLIM ČITATI I STVARNO SU MI PONEKAD SMIJEŠNI. I PROČITAJTE BILJEŠKU NA KRAJU KADA ZAVRŠITE S NASTAVKOM.

I NARAVNO SRETAN BOŽIĆ SVIMA KOJI GA SLAVE I NADAM SE DA STE SE PUNO NAJELI I DA STE NAŠLI POD BOROM ONO ŠTO STE HTJELI.

***

Osjećam kako su mi kapci teški. Zapravo, cijelo tijelo mi je teško. Toliko teško da ne mogu otvoriti oči, ni pomaknuti se. Borim se svim snagama kako bi barem malo otvorila oči i vidjela gdje se nalazim. Ništa mi ne prolazi kroz sjećanja. Ne mogu se ni sjetiti što sam zadnje radila, niti kako sam završila u ovakvom stanju. Sjećanja su mi prazna. Nadam se da je ovo neki san iz kojeg ću se probuditi i kada otvorim oči ležat ću u svom udobnom krevetu. Pogledat ću na sat i shvatiti da kasnim na glupo predavanje gospodina Andersona. Nisam nikada mislila da ću to reći zapravo. Da mi nedostaju predavanja, učenje i eseji u kojima sam užasna. Zapravo to je mala riječ. Ja sam grozna u pisanju eseja bolje pristsje.

***

Polako otvaram oči, ali ih brzo zatvorim od jake boli u glavi. Ispustim tihi jauk sve dok oštra bol ne ode. Pokušam se opustiti, ali je teško zato što me zapravo cijelo tijelo boli. Oštra bol stalno prolazi kroz mene. Podignem ruke kako bi se namjestila, ali ne mogu. Pogledam u desnu ruku u kojoj je igla. Iz nje ide tanka zelena cijev koja završava u prozirnoj vrećici s prozirnom tekućinom. Miris u sobi je užasan. Kao onaj kod zubara. Miriše na loše. Mrzim taj miris, dodatno mi tjera strah u kosti. Sve to vodi do jednog zaključka. Bolnička soba. Odvratna bolnička soba. Taj miris me tjera na povraćanje. Pogledam oko sebe i vidim bijele zidove. Na kraju sobe s desne strane je velik prozor koji osvjetljava cijelu sobu. Ispred su dvije stolice i mali stol. Preko mog kreveta se nalazi televizor koji je okačen na zid. A prije televizora su jedna bijela vrata što je predpostavljam toalet. Ovo nije kako inače izgleda bolnička soba. Ovo je kao bolnička soba s tri zvjezdice. Čak i krevet nije tako neudoban kao što su inače. Pokrivač kojima sam pokrivena imaju miris po omekšivaču.

Čujem lagano kucanje na vratima prije nego što se otvore. Bella polako ulazi i zatvara vrata odmah za sobom ne dajući mi pogled van na hodnik. Bez ikakve riječi dovuče jednu stolicu i smjesti je pokraj kreveta. Sjedne na nju.

"Kako se osjećaš?", uhvati me za ruku. Njezine oči su crvena i očigledno je da je plakala. Zašto?! Što se dovraga dogodilo?! Ništa se ne mogu sjetiti od boli u glavi.

"Dobro sam.", tiho odgovorim. Uhvati moju ruku i lagano je stisne.

"Što si dovraga mislila kad si samo tako izletjela?", tiha ljutnja se umiješa u njezin glas. Ne znajući što se zapravo dogodilo ostanem tiho ne znajući što odgovoriti. Moje oči skrenu s nje na bijelu posteljinu. Moja ruka se podigne do glave kada osjetim zavoj. Pratim ga prstima oko glave i pojavljuje se samo jedno pitanje u mojoj glavi. Što se zapravo dogodilo?!

"Udarila si glavom. I to prilično jako. Barem su mi tako rekli.", tiho se nasmije. U mojoj glavi je dalje šupljina. Ništa osim bol. To je sve što mogu osjetiti. Njezina glava se naposljetku nasloni na moj trbuh i tihi jecaji izlaze iz njezinih usta. Prsa joj se tresu. Ostanem ukočena. Ne mogu se pomaknuti. U nogama i rukama mi se mišići ne mogu pomaknuti. Ne znam što učiniti kako bih je utješila zato što se ne sjećam. Ne sjećam se što se dogodilo i strpalo me ovdje. Osjećam kako mi suze naviru.

"Molim te ne plači Bella. I ja sam tada tužna.", jedna suza mi sklizne niz obraz. Polako se odmakne i laktovima se nasloni na krevet. Dlanovina obriše suze dok se ispričava. Nekoliko sekundi je tišina. Prekida je Bella.

"Što se dogodilo? Zašto si ovdje? Jedino što su mi rekli da si prilično jako udarila gla-..."

"Ne znam.", prekinem je i suze opet naviru. Ne mogu ih zaustaviti. "Ne mogu se sjetiti.", tiho zajecam. Bella se ukoči na nekoliko sekundi.