College [h.s.]

5.8

Ukočena sam. Ne usudim se pomaknuti kada kovrčava glava leži na mom boku i jeca. Ruke su omotane oko mog struka. Tiho jeca i ne prestaje se ispričavati. Osjećam kako mi je namokrio dio tankoplatnene bolničke pidžame. Ne znam trebala bi li ga utješiti ili ga jednostavno odgurnuti jer se ne osjećam baš najugodnije u njegovoj blizini, pogotovo ne kada je toliko blizu.

"Nisam glupa. Znam da sam izgubila pamćenje.", olakšanje je priznati sama sebi te riječi, ali ih u isto to vrijeme počinjem i shvaćati. Možda se nikada neću moći prisjetiti zadnja tri mjeseca u mom životu, a prema onome što vidim...puno toga se promjenilo.

"Barem se zadnja tri mjeseci ne mogu sjetiti ničeg.", ne znam ni sama zašto te riječi izlaze iz mojih usta. Vjerojatno zato što ne znam što napraviti, a mrzim kada osjećam neugodnost. Previše sam takvih trenutaka doživjela danas.

"Želim da mi kažeš sve što znaš. Znam da sam sebična zato što te tjeram da mi sve ovo govoriš, ali samo želim razumjeti što se dogada.", pokušavam ne zaplakati. Dovoljno sam plakala danas, želim pokazati koliko sam snažna.

"Nisi sebična Tori.", tiho kaže. Obriše suze i osjetim kako ponovno mogu disati kada se odmakne od mene.

"Što je zadnje čega se sjećaš?", pita.

"Ne znam. Samo...dan kao i svako drugi. Predavanja, druženja, učenje...ništa posebno. Ne znam kako se moj život promjenio od tada, ali očigledno jest kada ste Vi ovdje.", namrštim se.

"Možeš me zvati Harry.", klimne glavom prema meni.

"Sada...", udahne. "Sjećaš li se svog brata? Mislim što mu se dogodilo?", upita. Odmahnem glavom, namrštena.

"Što se dogodilo Edvardu?"

"Sada je sve u redu, ali imao je prometnu nesreću, bio je u bolnici, sada je sve u redu.", osjećam olakšanje.

"Od tada stvari u tvom životu počele su se mjenjati.", tiho se nasmije.

"Na bolje ili gore?", uplašeno pitam.

"Nadam se nabolje...ne znam kako da ti kažem. Mi smo bili nešto. Saznala si moju tajnu, slučajno."

"Koju tajnu?", nisam ni sigurna želim li znati, ali izgleda da je od toga sve počelo.

"Do toga ću doći, polako. Uglavnom, počeli smo razgovarati intenzivnije. Nakon nekoliko dana prvi puta poljubili. Točno se sjećam tvog izraza lica. Bila si užasno crvena i bilo ti je neugodno.", moje oči se rašire. Nije moguće da sam imala nešto s njim.

"O moj bože!", prekrijem lice rukama. Čujem kako se smije na moju reakciju. Osjećam ogromnu posramljrnost. Kako sam mogla dopustiti da se to dogodi?

"Tako otprilike je bila tvoja reakcija i tada.", spustim ruke s lica i zacrvenim se na njegov komentar. Ne znam kuda pogledati jer se osjećam posramljeno i užasno mi je neugodno.

"Tako me sramota.", rečem.

Uzdahnem. "Koliko smo bili zajedno?", pitam.

Njegovo lice se snuždi. "Nismo baš bili zajedno.", reče. Oh.

"Oh!", pa što smo onda mi bili?! Trenutno sam jako zbunjena. Nisam znala da sam takva. Sada kada čujem što sam radila s ravnateljem osjećam sram. Velik sram. Kako sam mogla dozvoliti da se moj život toliko promjeni.

"Nije tako Tori. Mi smo jednostavno bili...mi. Ti i ja zajedno.", uhvati me za ruku, ali je ja izvučem iz njegovog stiska. Izdadnem.

"Harry...znam da je sve ovo tebi prije bilo normalno, ali...moraš prestati hvatiti me za ruku ili mi se tako približavati. Možda je to bilo normalno prije, ali više nije.", gledam u stranu. Ne usudim se pogledati ga u oči. Ne znam zašto, ali osjećam se posramljeno. Možda više kao grižnju savjest. Kao da sam mu uskratila nešto. Sebe. Čudan je osjećaj.

"U redu.", jednostno i tiho kaže. "Znam da se ne sjećaš ničeg Tori, ali obećajem ti da će se sve vratiti. Obećajem", ne znam zašto, ali ne osjećam ništa nakon njegovih riječi. Ne znače mi ništa. Vjerojatno bi trebala osjećati neku vrstu olakšanja, ali ne osjećam ništa.

Tupa bol je još uvijek u meni.

"Ima li još nešto što bi trebala znati, ali zapravo ne znam?", pitam.

"Pa, osim toga da ti je brat bio u bolnici i da smo zajedno...", uzdahne. "Ima još nešto prilično veliko, zapravo još dvije stvari.", moje uši pomno slušaju njegove riječi.

"Prvo je da si prije nekih mjesec i pol dana saznala da imaš polusestru i druga stvar je da ti se roditelji rastaju.", ton mu je niži nego prije. U njegovom glasu mogu čuti riječi žale i suosjećanje.

"M-moji roditelji se rastavljaju?", osjećam kako mi suze dolaze na oči. "Zašto?"

"Ufff...to je malo osjetljivija tema. Možemo poslije razgovarati o njoj. Kada se budeš osjećala bolje.", prelaže iako mi to više zvuči kao naredba. Sve me boli oko srca, ne mogu čekati do sutra pa čak ni sljedećih nekoliko sati. Moram znati.

"Reci mi Harry.", moj ton je viši, puno viši. Jednostvno si ne mogu pomoći. Moram znati. On ni nema prava odlučivati o tome što će mi reći, a što ne. To je moj život...ili je barem bio, a ne njegov.

"Kada si upoznala svoju polusestru, Chloe, poludjela si i odmah si napala svog oca i rekla sve ispred svoje mame. Tvoj brat se dobro slaže s njom dok ti si još uvijek između granice prijatljstva i neznanca. Nakon toga tvoji roditelji su se počeli svađati i sada su u razdoblju rastave. Žao mi je Tori.", reče Harry.

Treba mi neko vrijeme da mi se kockice poslože u glavi.

"Kako sam mogla to napraviti vlastitoj obitelji? Praktički sam rekla svoim roditeljima da se raastaju.", sve me peče iznutra od boli i srama koji sam nanijela svojoj obitelj. Zarijem lice u dlanove i trljam oči prstima. Kroz cijelo tijelo mi prolazi jeza i ne znam je li bog hladnoće u sobi ili situacije. Iako su mi oči zatvorene osjeam kako se Harry opet probližio. Osjeam njegov miris koji je tako dobar. Miriše tako dobro. Moje tijelo se automatski udalji i prije nego što ta informacija dođe do mog mozga koji je prezaokupljen njegovim mirisom.

Čujem kako se lagano smije i nasloni se na stolicu. Meni obrazi pocrvene. Ne osjećam se pri sebi kada mi je blizu. Jednostvno mi odvraća pažnju. Čak ni moj mozak ne može normalno funkcijonirati.

Jesam li imala kakve osjećaje za njega prije?

"Razgovarat ćemo o tome poslije.", tiho rečem. "Možeš sada pozvati doktora nazad?"