College [h.s.]

6.9

Još je tako malo ostalo do kraja i ne znam kako ću se oprostiti od naše Tori, sigurna sam da će mi njih dvoje zauvijek biti u mislima.

***

Harry's POV

Ni jedno od nas ne započinje ragovor. Meni je dovoljno da sam u njezinoj blizini. Meni ne trebaju riječi kako bi komunicirao s njom. Njezini pokreti su mi dovoljni da znam kako se osjeća. I bilo je puno trenutaka večeras kada sam je želio ljubiti. Osjetiti njene mekane usne koje me mame svaki put kada ih pogledam. 

Najbliže što sam tome mogao je sjesti pokraj nje, što je prilično usrano uspoređujući na stvari koje smo prije radili i nisam morao ni razmišljati kako bi se ona osjećala jer sam znao da joj ne smeta poljubac ni dodir već da uživa u tome sa svime što ima u sebi.

Nešto u meni se probudilo kada sam je vidio da nosi prsten mog obećanja koje sam prekršio, već davno. Možda sam i pomislio da se sjeća nečega, ne znam, ali definitvno se sve probudilo u meni u tom trenutku. Htio sam je zagrliti i vikati koliko je volim.

Suzdržavanje je nešto u nečemu nisam dobar i sada sam prisiljen biti suzdržan u svakoj njezinoj blizini. Prsti me svrbe od želje samo da joj dotaknem meku kožu ili prođem kroz kosu.

Ne mogu prestati gledati u nju u ovom trenutku. Mislim da to što sjedi nasuprot mene je najbliže što sam bio oko nje posljednjih tjedana. Mogu reći kako se bori ne pogledati me. Vjerojatno jer osjeća moj pogled na njezinom predivnom tijelu i sramežljiva je. Još uvijek se sjećam kako su joj se obrazi rumenili kad je prvi puta zakoračila u moj ured. 

Tad sam mislio da je to slatko, a sada me ta njezina sramežljivost privlači.

"Pa, o čemu želiš razgovarati?", Torin slatki, tih glas pita. Ne mogu, a da se ne nasmijem. Preslatka je. Podigne pogled prema meni. Odjednom sam zaboravio sve o čemu sam želio razgovarati. Dovoljno je da je ovdje.

"Kako si?", u uobičajenim situacijama ovo pitanje bi bilo smješno, ali i ona i ja znamo da ovo nije uobicajena situacija. Tako da mi se čini da je moje pitanje sasvim na mjestu. Ni na njenom lijepom licu nema znakova čuđenja.

"Dobro..čini mi se.", povlači noge na grudi i nasloni bradu na koljena. Sam prizor čini je da izgleda mlađom i ranjivijom. I samo mi malo treba da mi moja ideja ne izleti i da joj ne izbrbljam sve o čemu razmišljam posljednjih dana.

"Znaš da sam otvorena knjiga ako imaš bilo kakva pitanja o bilo čemu, znaš da me možeš pitati.", gledam je u oči. Od nje je jedini odgovor kimanje glavom. Osjećam njezinu nervozu kad god sam pokraj nje. Nadam se da joj ne rušim intiman prostor. Ne mogu je prestati gledati. Kosa joj je sjajnija i nekako svjetlija. Koža joj odiše mekoćom. Baš kako se i sjećam. Oči su joj svjetlije,a usne punije. Ne mogu, a i ne želim, pronaći ni najmanju manu na njoj. Sve je savršeno.

Ona je savršena, oduvijek je bila i ostat će.

"Znam..", zašuti kao da sama sebe zaustavlja kako nebi nešto rekla.

"Ali..?", potičem je. Nekoliko sekundi šuti kao da se dvoumi.

"Imam nekoliko pitanja, ali nisam sigurna ako je ovo pravo vrijeme za te razgovore.", njene oči me opčinjavaju i ne mogu prestati gledati u njih. 

Ne znam kako može uopće pomisliti da nije vrijeme, kad je tema ona, uvijek je pravo vrijeme. 

"Zašto ne? Sami smo i imamo čitavu noć.", kažem. Mislim da mi trenutno ništa nebi bilo draže nego da ostanem uz nju cijelu noć, i sam znam da me Allie vjerojatno već satima čeka doma. Njeno vrijeme za spavanje je prošlo, a ja još nisam tamo da je ušuškam i poljubim za laku noć.