College [h.s.]

0.3

Nervozno cupkam nogom o pod dok čekam da gospodina Stylesa izađe. Ali mi se čini kao da je to vječnost, ali stvarno. Mislim da nisam spremna na razgovor. Drugi razgovor s direktorom u tjedan dana, moji moraju biti ponosni na mene. Dobra stvar je da sam daleko preko oceana pa neću snositi nekakve teške poljedice. Mobitel mi počne zvoniti kad gospodin Styles izađe iz učionice.

Izvadim mobitel iz džepa i na ekranu mi piše 'Mama'. Savršen tajming mama! Pogledam ga u oči vjerojatno moleći za dopuštenje da se javim.

"Je li u redu ako se javim?", pitam crvena u licu.

"Naravno.", potvrdi klimanjem glave. Predpostavljam da je to još jedno neugodno iskustvo s njim.

Udaljim se nekoliko koraka dalje i javim se. Ne uspijem reći ništa dok čujem mamu koja se guši u suzama.

"Mama smiri se. Ništa te ne razumijem. Što se dogodilo?!", mislim da ću i ja zaplakati.

"Tori..Ed..on..", Edward?! Disanje mi se ubrzava. Odem još nekoliko koraka dalje.

"Što se dogodilo mom bratu?", tiho pitam svjesna da je gospodin Styles i dalje iza mene.

"Doživio je...ne-nesreću..on..'', histerično dišem i trkom odem u ženski wc.

"Mama?", cijelo tijelo mi drhti.

"U-u bolnici je...", iako je stanje 'tužno' osjetim veselje jer nije mrtav.

"Možeš li doći?", pita.

"Nisam baš sigurna mama.", pognem glavu gledajući u pod.

"Dobro nema veze ako ne možeš mila, razumijem. Fališ nam.", oh, kako je samo pažljiva.

"Pozdravi ga. Moram ići.", pozdravimo se i poklopim stavljajući mobitel nazad u džep...

O bože, gospodin Styles me još uvijek tamo čeka.. Brzo se osvježim i izađem.

"Je li sve u redu?", pita.

"Da, oprostite što ste me čekali..", ne znam zašto ali sam osjećala kao da mu moram reći. "Bila je to moja mama.", klimne smijući se.

(..)

Otvorio mi je vrata svog ureda i pustio me prvu unutra. Sjela sam na onu istu stolicu na koju i prošli puta. Spustila sam torbu pored mene na pod.

Cijelo vrijeme sam bila zamišnjena. Bože samo se molim da Edward bude dobro. Pretpostavljam da je dobro prošao jer mi je mama rekla da ga je auto prilično jako udario. Nikad nisam zamišljala da moj stariji brat bude u bolnici, a štoviše da doživi nesreću. Zašto sam otišla na ovaj glupi fakultet. Sada bi mogla biti tamo uz njega, a sjediti ovdje.

Sad ne mogu biti blizu njega. Kako mi sad pogotovo nedostaje. Znam da moći ići prije vikenda jer imam predavanja i nije baš najpametnija ideja da izostanem jer je polugodište tek počelo i nekoliko učitelja ima pik na mene, već drugi puta sjedim na istoj stolici u istoj prostoriji što baš postavljam i nije dobro. A ako bi išla tamo morala bi ići avionom nazad i ostala bi malo duže od jednog vikenda, to je sigurno.

Smijem li ja samo tako otići i smijem li uopće otići? To bi morala pitati Bellu.

I čovječe puno bi zaostala u nastavi. I propustila bi jako puno predavanja i...

"Gospođice Samuels!", poskočila sam na stolici dok mi je srce jako lucalo. Gdje sam? Potpuno sam bezorijentirana.

"M-molim?", promucala sam. Oh u uredu sam...

"Jesi dobro?", klimnula sam glavom.

"Izgledaš blijedo Victorya..", zabrinuto me pogledao.

"D-dobro sa-sam.", klimala sam glavom.