College [h.s.]

5.9 (prvi dio)

Ostajemo tiho dok doktor ulazi u sobu. Nisam toliko nervozna zato što znam što mi je, nisam glupa. Samo me zanima hoće li mi se sjećanje ikada vratiti. 

"Znači ovako, udarili ste zadnjim djelom glave pri nesreći.", doktor govori dok vadi papir iz omotnice. To su vjerojatno nalazi.

"Vaše pamćenje se izbrisalo unatrag oko tri mjeseci. Imali ste sreću jer da ste udarili samo malo dalje tada bi vam se izbrisalo pamćenje, upotpunosti.", polako otvara papir. Osjećam Harryjev pogled na sebi, ali moje oči ostaju fokusirane na papir na kojem mi vjerojatno piše što mi se dogodilo i koje su moje posljedice. Osjećam kako mi se disanje ubrzava, ali tijelo mi je potpuno mirno i ne osjećam nikakvu nervozu u tijelo, čak se osjećam i opušteno. Jedino što moje oči mogu vidjeti je doktor i njegovo sporo čitanje papira. Njegove oči prelaze po papiru baš kao i prije. Vidim kako se mršti i njegove obrve se spajaju. To je zapravo nekako i smiješno iako mi u ovom trenutku ništa ne bi smjelo biti smiješno. Osjećam kako se pokušavam odmaknuti od ove ozbiljne situacije. Njegove oči se susretnu s mojima i znam da je došao taj trenutak, ali ja sam i dalje mirna, ali i znam zašto kada osjetim kako Harryjeva ruka lagano stišće moju.

Ne osjećam se ugodno kada me dira. To budi neke osjećaje u meni koji mi se ne sviđaju. 

"Znač, vratit će se? Moje pamćenje.", izvučem ruku iz Harryjeve nadajući se da nije primjetio.

"Da, vratit će se. Samo..to može biti u vremenskom periodu od 2 tjedna ili pak može potrajati godinama. Sve ovisi o vama.", sklanja papir u džep.

"Kako o meni?", tiho pitam.

"Ovisi koliko se brzo želite sjetiti. Što više vremena provodiš i razgovaraš s ljudima koji su bili važan dio tvog sjećanja, veća je vjerojatnost da se prisjetiš. Iako ne mora to tako biti, moguće je da doživiš nešto u snu, sjećanje. Nešto što ti je važno. Ali, zapamti da je šansa 50% da se sjetiš svega. Tvoji bliski će ti morati popunjavati te rupe. Predlažem ti da pogledaš i neke slike ili videje koje možda imaš, a snimljene su proteklih 3 mjeseca.", prekriži ruke na prsima.

"Naravno postoje i druge opcije.", oprezno reče.

"Koje?", Harry pita. Nisam ni sigurna želim li znati. Pokušavam nešto reći, ali glas ne izlazi. Osjećam slan okus na usnama. Nježna ruka briše moje suze.

"Znam da će zvučati krivo, ali ove metode pomažu u 30% slučajeva.", izdahnem.

"Možda vam se neće svidjeti u početku, ali samo vam želim ponuditi sve opcije koje imate na raspolaganju.", osjećam njegov pogled na nama prije nego što nastavi pričati.

"Tako su i opcije grupno liječenje ili posjet psihologu. I prije nego što išta kažete uzmite u obzir da sve ove opcije mogu pridonijeti vašem sjeć-..."

"Vi mislite da sam luda?!", glas mi je glasniji nego što sam očekivala. 

"Naravno da ne gospođice, samo vam želim ponuditi sve opcije koje imate. Vjerujte da mi je u interesu da se sjetite svega što prije, baš kao i vama."

"Ne želim ići psihijatru ili na nekakvo glupo grupno liječenje, nisam luda ni bolesna. Boslesni ljudi odlaze tamo. Ja nisam bolesna.", nisam sigurna pokušavam li uvjeriti njih ili sebe. Izgubila sam pamćenje. Ne sjećam se proteklih tri mjeseci u mom životu.

"U redu, razmislite. Jako dobro razmotrite sve opcije koje imate. Vratit ću se sutra i nadam se da ćete donijeti svoju odluku. Porazgovarajte sa svojim partnerom.", pogleda u Harryja, a meni se obrazi zacrvene. Harry nije moj partner. Ali, izgleda kao da on ne mari za to nego se samo nastavlja ponašati u skladu s time.

"Razmislit ćemo, hvala vam na pomoći doktore.", Harry klimne glavom dok on odlazi i zatvara vrata za sobom.

Nekoliko minuta tišina vlada u sobi, sve dok je Harry na prekine.