College [h.s.]

0.1

"Gospođice Samuels!", otvorila sam oči i pred sobom ugledala ljutog profesora. Naočale su mu spuštene do skoro kraja vrha nosa, a kroz njih vidim ljute smeđe oči kako gledaju direktno u moje.

"Um..prostite..ja..", ostatak razreda je prasnuo u glasan smjeh, a ja sam posramljeno pognula glavu.

"Čekam..", lagano se podbočio na lijevi kuk i prodorno me gledao. Oh sranje! Namrštila sam se, ne znam što da kažem. 

"Žao mi je.", tiho sam rekla, crveneći se dok je cijeli razred imao ugdan pogled direktno u mene. Ponižavajuće!

"Znate gospođice Samuels da je spavanje na satu strogo zabranjeno!", derao se. "Prvi je tjedan škole.", klimnula sam glavom ne gledajući ga u oči. 

"Žao mi je profesore.", tiho sam ponovila ovaj put gledajući ga ispod oka.

"Žao mi je ali kako se ovo nebi ponovilo i kako bi naučili lekciju moram vas poslati direktoru.", problijedila sam u istom prenutku.

"Što?", ovo se ne događa. Mislim da ako mi to doma saznaju da ću biti u kazni do kraja života. Tek je prvi tjedan!

"Molim vam gospođice Samuels.", sjetno je rekao, a onda mi jednostavno okrenuo leđa i vratio se pred ploču.

"Neće se ponoviti!", povikala sam za njim. Rukom mi je pokazao na rata učionice i znala sam da nemam izbora. Sranje, bit ću u takoj nevolji već u prvom tjednu škole. 

Stavila sam bilješke u torbu i izašla iz učionice. Najsporijim mogućim koracima sam šetala dugim hodnikom. Po stepenicama sam polako podizala nogu po nogu. 

Samo se nadam da mama i tata neće saznati da sam upala u probleme. Sve mi se činilo kad da se put skraćivao dok sam hodala prema drvenim vratima s zlatnom pločicom na vratima na kojoj piše: Ravnatelj. Duboko sam udahula kako bi skupila snage. Rukom sam prošla kroz kosu i pokucala na vrata. Ovo mi je drugi put k ravnatelju i to što je prvi put bilo u srednjoj školi da sam išla po prijavnicu. 

"Naprijed!", uhatila sam kvaku i otvorila vrata. Vidjela sam iznenađenje na njegovom licu, izgleda da me nije očekivao, barem ne tako brzo. Ušla sam i zatvorila vrata za sobom. 

"Gospođice Samuels.", digao se iz njegove velike, crne stolice i pružio mi ruku. Ha? Namrštila sam se i prišla mu pliže. Nesigurno sam mu prišla i pružila svoju drhtavu ruku. Uvijek sam bila malo nesigurna i valjda je bio moj problem. 

Pogledala sam u njegove jarko zelene oči, pogled mu je bio dalek..nije bio nasmješen ili veseo, zapravo ne znam jer je imao neutralan izraz lica. To je na neki način malo i jezivo. Pune, roze usne su davale sam jedan veliki efekt na njrmu. Izgledao je kao da ima oko 23 ili 24 godine, što je po mom mišljenju malo 

"Nisam te očekivao ovdje.", klimnula sam glavom. Da ni ja nisam očekivala. Zacrvenila sam se pri tome da sam vjerojatno ispala loša učenica. Pokazao je na stolicu koja bila nasuprot velikog stola. Spustila sam torbu i sjela.

"Pa što se dogodilo?", sjeo je. Spustila sam glavu i počela petjati prste.

"P-posla me profesor Anderson. Um..J-ja slučajno sam zaspala na satu..", ne znam zašto ali imala sam mu potrebu i dalje objašnjavati, vjerojatno jer nisam navikla na ovake situacije. "Ali stvarno...", udahnula sam, pa nastavila. "Stvarno to mi se nikad n-nije dogodilo.", podigla sam pogled sva crvena u licu.

"Zašto?", preskočio je onaj 'bla bla bla' dio u kojem drži prodike, olakšanje.

"Zašto? Ja..ne znam", zapravo se samo sjećam kako sam ušla u učionicu, sjela a onda ljut pogled profesora.

"U redu ovako..", bože molim te da mi poklekne.

"Ovaj put, ali samo ovaj put..proći ćete bez kazne."

"Hvala.", tiho sam rekla dok sam se malo nasmijala od sreće. Tijelo mi se postupno opustilo kad sam to čula. Uzela sam vrhove svoje duge, kovrčave kose i počela potljati ga. To je vjerojatno moja jedina mana.

"Slijedeći put probajte na zaspati na satu..", u njegovom glasu se mogao osjetiti humor, znači nije uvijek namrgođen.

"U redu. Hvala.", zahvalila sam. Baš u tom trenutku se čulo zvono na hodniku. Dao mi je klim glavom što je valjda značilo da mogu ići. Polako sam ustala a on se valjda automatski ustao zamnom. To još uvijek ne razumijem. Polako još uvijek drhtaim rukama sam uzela torbu koja je ležala pored noge stolice. Poravnala sam majcu i prošla rukom kroz kosu kako bi se 'došla k sebi'. Nabacila sam osmjeh.

"Gospođice Samuels, bilo mi je drago upoznati vas.", čemu je tako služben, nije da smo na poslovnom sastanku.

"I m-meni.", prebacila sam torbu preko jednog ramena i prihvatila ruku. Lagano ju je protresao, a onda učinio nešto što sam namanje očekivala. Nasmijao se. Čvoječe taj se čovjek i smije! Mislila sam da je uvijek ozbiljan.

"Do slijedeći put!", rekao je baš dok sam uhvatila kvaku na vratima. Okrenula sam glavu preko ramena i pogledala. Nasmijala sam se i brzo izašla. Do slijedeći put?! Što to znači? Uh, treba mi osvježenje..potrčala sam prema ženskom wc-u.

Brzim koracima sam hodala do bijelih vratiju s natpisom 'Ladies' ušla i zalupila vratima. Onutra su me dočekala zbunjena lica Bella i Cara.

"Pa, kako je bilo kod ravnatelja?"