College [h.s.]

6.2

Ne znam koliko dugo stojim na sredini sobe. Sekundama, minutama, možda čak i satima... Ne osjećam vrijeme, ne osjećam ništa. Osjećam samo dvije stvari. Tuga i slomljenost. To su jedine stvari koje uopće mogu osjetiti. Koža mi se ježi od njegove hladnoće koju je ostavio kada je otišao. Kada me ostavio ovako samu i u suzama pobjagao iz moje sobe uz posljednje riječi.

Volim te Victorya.

Još uvijek mi je u glavi taj prizor. Njegovo slomljeno lice i bol i slomljenost koja se jasno dala očitati na njemu, ne samo licu nego cijelom tijelu. Osjećam njegov snažan zagrljaj na meni u mokru tkaninu na ramenu od njegovih suza. Cijelo tijelo mi se grči od bolnog prizora. Ali moje oči su suhe, ne plačem, ne pustim ni jednu suzu. Sav bijes se sakuplja u meni i moram ga nekako izbaciti, ali ne kroz suze. Okvrnem se oko sebe i počnem bacati deku i sve što je s kreveta na pod.

Laptop pada s kreveta na pod i lomi se, ali nije me briga. Srušim stolicu i ruke mi sruše sve što je bilo na stolu. Uši mi ispujava zvuk lomljenja i buke. Razbacam svu odjeću s ormara. Svaku majcu, hlače, haljinu i šos koji je unutra. To je sve pripadalo staroj Victoryji, onoj koja je imala sretan život, prijatelje. Ja više nisam ona, ne znam se ponašati, kretati kao ona. Ne znam čak ni govoriti kao što je to stara Victorya znala.

Jedino što je ostalo od nje je tijelo i glas.

Bacam noćnu lampicu na pod i taj zvuk lomljennja mi para uši, to je sve što mogu čuti.

Harryjev glas mi dolazi u glavu i ne mogu se prestati prisjećivati njegovih riječi.

Predivna si Tori.

Ne možeš zanemarivati moje osjećaje Tori.

Molim te Tori...

Daj mi još samo jednu šansu Tori.

Volim te Victorya.

Ne mogu ga izbrisati iz glave. Kao ni njegovo uplakano lice i riječi kojima me preklinje.

Bacim tablete sa ormarića i ona se otvore i prospu po podu. Uzmem sliku mene i Harryja s ormarića i čvrsto je stisnem na prsa. Osjećam kako mi suze počnu padati. Koljena mi nisu dovoljo čvrsta kako bi me održala u ravnoteži i padnem na pod. Osjećam kako mi pod stopalima i koljenima puca staklo od noćne lampe, ali bol se ne može usporediti s onom u mom srcu. Nitko nije ovdje kako mi je uhvatio za ruku i podigao. Zagrlio i obrisao suze. Potapšao me po ramenu i rekao kako će sve biti u redu. Kako vrijeme liječi sve. Pa i onu veliku ranu na mom srcu. Osjećam kako sam sama zarobljena u boli. Gdje god se osvrnem nigdje nema svjetlosti.

(...)

Nervozn tapkam stopalom po podu čekajući da prozovu moje ime. Već deset minuta sjedim ovdje i nema nikoga na hodnicima. Samo ja i moja glava puna različitih misli koje jedva čekaju izači, biti izrečene.

„Gospođice Samuels? Victorya Samuels?", mlada žena sa ljupkim licem i velikim osmjehom izlazi na hodnik i gleda u mene. „Možete ući.", polako ustanem i uđem zatvarajući vrata za sobom.

„Smjestite se.", sjednem na udobnu fotelju u već poznati prostor. Uvijek biram sivu fotelju i bijelim i crnim jastucima na njoj. Mogu osjetiti mekan tepih ispod topala. Ona sjedi nasuprot mene s fasciklom na kojem piše moje ime. Uzima kemijsku i spremna je zapisivati bilješke.

„Recite mi kako se osjećate?", uvijek to pitanje prvo podstavi.

„Bila sam i bolje.", uvijek je moj odgovor.

„Mislite da možete nastaviti pričati?", znam na što misli. Misli točno na onaj dan prije dva tjedna kada sam ga zadnji puta vidjela.

„Da.", pokušavam zvučati samouvjereno, ali kao i svaki puta do sada nije mi uspjelo. Osjećam kako njezin pogled može vidjeti kroz mene.