College [h.s.]

1.3

Polako se budim. Osjećam nešto toplo i mekano ispod sebe. Nešto me stiska u donjem dijelu tijela. Moram piškit. Polako otvorim oči i vidim Edvarda i Zayna. Nema Harryja. Iskreno ne znam zašto me to toliko pogodilo. Ali stvarno bi htjela da je pokraj mene i da ga sada vidim tu s zabrinutim licem i očima punim brige. 

Uspravim se i obojica pogledaju prema meni. Koliko je uopće sati? Pogledam kroz prozor  vidim da se već smračilo. 

"Napokon", promrmljaju i približe mi se. Pogledam oko sebe i vidim kako i dalje imam onu majcu i hlačice od prije, ali mi je kosa raspuštena. Više na stoji u repu.

"Koliko je sati?", prvo je što pitam i ponovno pogledam kroz prozor. Sunce polao zalazi.

"Još malo pa će 7 sati.", Zayn odgovori. "Kako se osjećaš?"

"Dobro.", zaustavila sam se na trenutak i promislila. Zar se stvarno osjećam tako? "Da, dobro.", tiho sam uzdahnula dok se u meni skupljao nemir zato što Harry nije ovdje.

"Dobro. Onda ću vas ostaviti.", ustao je s stolice i pokupio svoje stvari. "Sutra ću se vratiti i kako bi te pregledao. Sada trebaš puno odmora.", izašao je van i zatvorio vrata.

Sad bi najrađe pitala gdje je Harry. Nakon minute tišine između Edvarda i mene sjeo je do mene na krevet i uhvatio me za ruku.

"Znaš da nisam ono sve mislio od prije Tori, samo me uhvatio trenutak i stvarno sam bio jako ljut tak sam te vidio s njim. Žao mi je.", izdahnula sam.

"Tori, što se zapravo događa između vas dvoje?", promislila sam na trenutak. Što se događa? Što smo zapravo mi? Bojim se uopće pitati kako stojimo.

"Stvarno je komplicirano. Ja zapravo ni ne znam što se događa Edvard.", slegnem ramenima. Stvarno ne želim razgovarati o tome.

"Možemo li sutra ili kad već razgovarati o tome?", klimnuo je glavom.

"Želiš li da ostanem s tobom?", odmahnem glavom. Trebam biti sama i razmisliti o svemu, ali prvo doznati što se zapravo jučer dogodilo.

"Ostavit ću te. Idem smiriti van mamu."

"Da, hvala.", klimnem glavom i on krene van.

"Edvard?", okrene se prema meni.

"Znas..znas možda gdje je Harry?", on u trenutku izgleda kao da je prožvakao nešto gorko ali ipak pristojno odmahne glavom i brže izađe van.

Nema Harryja...

Zašto me toliko pritiska u prsima zbog te činjenice da kada sam se probudila nije bio uz mene? Stvarno samo se zbližili u ovih dva tjedna od kako se pozanjemo, ali stvarno. Netko je pokucao i ja sam se trgla. U prostoriju je ušla kovrčava glava s malim kezom. Toplina mi se proširila oko srca.

"Hej.", tiho je rekao i ja sam se još više nasmijala. Još tiše sam ga pozdravila dok je sjedao na stolicu koja je bila pokraj kreveta. Razočaranje me ispunilo. Željela sam da sjedne do mene na krevet. prošla sam rukom kroz kosu..

"Kako se osjećaš?", oprezno je pitao.

"Mogla bi i bolje.", nasmije se i klimne glavom. Činio mi se jako zamišljen i nisam se htjela mješati u njegov život da ne ispadne napadna ali je već bilo pre kasno jer mi je vjerojatno jezik brži od pameti.

"Je li sve u redu?", pocrvenjela sam jer se osjećam kao da mu guram nos u njegove probleme. Zagrizla sam se za jezik i hrabro ga pogledala u oči.

"Ništa čime bi se tvoja lijepa glavica morala zamarati.", stavio mi je ruku na obraz i nagnuo se kako bi me poljubio u obraz. Znači ima problema? Nešto je samnom? Mojim roditeljima? Edvardom? Mojim konstantnim napadajima? Zaynom? Allie? Čime?!