Dnevnik pitanja

Taboo - Bullying

Bokić!

Odlučila sam tabu razraditi po temama, tako da pišite što želite vidjeti sljedeće. O ovoj sam temi napisala dva drafta koja su skrivena, ovime želim olakšati sebi i napokon malo više progovoriti o ovoj temi. Neću ju obraditi statistički i istraživački, već čisto s moje perspektive i kroz što sam ja prošla i za što znam i vidim u društvu.

Zanima me i vaša strana priče, što vi mislite na ovu temu, konkretna pitanja nalaze se na kraju pa možete slobodno skrolati do njih i preskočiti moj monolog. Nadnaslovi su okosnica da možda pročitate odlomak o temi koja vas zanima pa da ne tražite po tekstu, sve je označeno.

BULLYING

Bullying, odnosno nasilje, kao pojam naučila sam u osnovnoj školi. Ima više vrsta nasilja: verbalno, fizičko, cyberbullying (nasilje na internetu), mentalno itd. Prije nego sam znala što taj pojam znači, svaki oblik nasilja smatrala sam izrugivanjem i pojmila si kako je to u redu, da svatko može reći što želi i da ne moram sve shvaćati preozbiljno (znači udaram glavom o zid jer sam i danas takva i znam da je to stvar moje osobnosti i nije baš najbolja opcija). Nasilje nije kad vam netko jednom nešto prokomentira, ali ako redovito upire prstom u nešto i to vam smeta, riječ je o nasilju.

OSNOVNA ŠKOLA

Najčešći oblik nasilja u mom djetinjstvu bilo je verbalno od strane vršnjaka. Riječi mogu jako raniti samopouzdanje djece što je strašno. Pravimo se jaki, a nakon toliko uvreda sitnica je dovoljna da se osoba osjeća kao najveće smeće. Često su to bile riječi koje opisuju fizički izgled i vrijedile su za obje strane spektra (i visoke i niske, i debele i mršave i slično). Došlo je do toga da su djeca dodjeljivala pogrdne nadimke koji ne priliče ni odraslima, a da ne govorim da je sve potpuno izmišljeno i lažno. Naravno, polovica se ni nije prijavljivala nastavnicima jer bismo bili optuženi za tužakanje, što je nepravedno jer tužiti se za gluposti i prijaviti nasilje nije isto. Ono što je bilo jako neprimjereno bilo je i sankcionirano, ali to nije zaustavilo nasilnike, već ih i dodatno motiviralo za osvetu. Ne mogu reći, znalo se dogoditi da nasilje u potpunosti prestane. Roditelji vrlo često nisu znali za nasilje u školi (mislim na verbalno, fizičkog nasilja nije bilo toliko).

Moje iskustvo s nasiljem u osnovnoj školi je prosječno. Mislim da je uvijek bilo i uvijek će biti ružnih riječi, to treba ignorirati. Ono što je meni posebno utjecalo na samopouzdanje su bili komentari na moj izgled. Najgora stvar koju su mi rekli je da mi treba zamijeniti glavu s nekom drugom curom iz razreda. Mami sam tek sad rekla o toj situaciji i nije mogla vjerovati što su mi govorili i to da ja to nisam tada njoj rekla. 

Djeca su djeca, nemojte biti nesigurni zbog njih. Da su nasilnici sami sa sobom na čisto i da su im kotačići u glavi na mjestu, ne bi bili neugodni prema drugima. Možete se braniti šutnjom ili uzvratiti, ali od toga nemate ništa. Ignorirajte, progutajte ponos, pospremite svoj ego u džep. Riječi imaju značenje ako im ga vi date. Da vam netko na stranom jeziku opsuje, ne biste znali što govori i ne biste ga ozbiljno shvatili. Kada vas netko zadirkuje, pravite se da govori kineski i ne dajte da te riječi dopru do vas. Spasit ćete svoje mentalno zdravlje.

SREDNJA ŠKOLA

Srednja škola bila je brutalnija s obzirom na to da bi u tim godinama trebali biti svjesniji drugih ljudi oko sebe i da nije okej nekome rušiti samopouzdanje jer smo zlobni ili duboko i mi sami nesigurni. Velik broj žrtava nasilja i sami postanu nasilnici kao obrambeni mehanizam. Tu su se dijelile uvrede navrat nanos bez one ljudske emocije, bez razmišljanja radi li se o istini ili traču ili potpunoj izmišljotini i laži. 

Moje iskustvo s nasiljem u srednjoj školi odvijalo se na dvije fronte; imala sam problem s nekim curama iz razreda i s nekolicinom učenika koje sam znala iz viđenja. Više je bila riječ o mom odnosu prema školi, mojim principima, karakteru i ugledu. Prvi slučaj rješavale smo tri godine, nije bilo ugodno i baš sam se osjećala loše jer je to bilo prvi put da je netko prema meni bio agresivno neugodan. Izgleda da se to moralo dogoditi, zadnji razred nismo imale problema i dapače bile smo si okej. Dan danas protiv cura nemam ništa, drage su mi i možemo normalno razgovarati i popiti kavu. Drugi slučaj je (nadam se) završio nakon završetka srednje. Grupa ljudi koja me ne poznaje, širila je o meni laži i time kvarila moje odnose s prijateljima. Iako je pitanje o školi, tko bi mogao reagirati na takvo nasilje i na koji način? Ja sam za to kasno i saznala, potpuno ignorirala uz rečenicu: ako me poznaješ i ako ti je stalo, pitat ćeš mene i vjerovat ćeš meni, a ne ljudima koji me ne znaju, a pričaju o meni.

Nije vrijedno biti nasilnik u srednjoj. Bolje je izbjegavati takve obračune koji mogu dovesti do samoozljeđivanja, izostajanja s nastave, a zbog čega? Balavih srednjoškolaca koji ne znaju poštivati druge? Ne možete kontrolirati ponašanje drugih, ali možete kontrolirati svoju reakciju na to. 

ZAŠTO JE BULLYING TABU?

Zašto, doista? Pada mi na pamet sljedeće: teško je kontrolirati djecu i maloljetne u njihovim međusobnim obračunima, reakcija na svako nasilje oduzela bi masu vremena, a sve bi se nastavilo vrtjeti u krug. Većina ni ne prijavi nasilje zbog straha ili ih se uvjeri da sve to zaslužuju. Mislim da ne shvaćamo dovoljno koliko to, ne da može, već stvarno utječe na razvoj djece, na njihovo mentalno zdravlje, obrambene mehanizme i ponašanje u odrasloj dobi. 

Također, teško je uplitati se u međuljudske odnose, pogotovo kad je riječ o djeci i maloljetnicima. Nikad ne znate kako će sankcija utjecati na pojedinca i njegov odnos prema drugima, a još i kad se upletu roditelji koji će braniti svoje dijete iako ne bi uvijek trebali. Čak i kad riječi odgovaraju opisu, ne znači da ih se mora izgovarati i time povrijediti druge. Osim toga, djeca su odlični imitatori odraslih. 

Nasilje na internetu jako je zeznuta stvar i preporučam blokiranje profila koji vas imaju kao žrtve. Međutim, nemojte ni vi biti nasilnici. Online je puno lakše biti jak, ali online zapravo postoje dokazi da ste nekome uputili poruke, dok je uživo to teže dokazati. Svoje vrijeme i energiju utrošite u nešto korisnije, bilo to spavanje, igranje igrica ili nešto treće.

PITANJA ZA VAS

1. Jeste li ikada bili žrtva nasilja?

2. Ako je odgovor na prethodno pitanje da, o kojem je nasilju riječ?

3. Kako ste reagirali na nasilje?

4. Jeste li ikad spriječili nasilje nad drugima?

5. Zašto je bullying tabu tema?

6. Jeste li u školi učili o cyberbullyingu?

7. Kome ste se obratili ili kome biste se obratili kao žrtva bilo kojeg oblika nasilja?

8. Koji savjet biste dali?

9. Želite li podijeliti svoje iskustvo?

10. Mislite li da bi se o ovoj temi trebalo razgovarati više ili manje?