Dnevnik pitanja

Problemi koje razumiju sarkastični ljudi

Bokić!

Za neke dar, za druge prokletstvo, ali on je dio naše svakodnevice. Tako počinje objava na koju sam naišla, a govori o problemima koje razumiju sarkastični ljudi. Volim sarkazam s kojim sam se sprijateljila u srednjoj školi na satu književnosti. Mislim da sam umjerena i da se znam zaustaviti kada treba te da svojim sarkazmom ne vrijeđam okolinu. Lista problema je podugačka, ali navest ću samo one koji su primjereni i s kojima se slažem.

Toliko su sarkastični da to počinju raditi nesvjesno. - Istina, to postaje normalna i svakodnevna reakcija. Prema van znam da izgleda umjetno, neprimjereno i kontrolirano, ali iz prve ruke znam da nije tako.

Moraju naglašavati kada su ozbiljnu jer ljudi često misle da se i tada šale. - Da. Puno puta mi se dogodilo da me tako netko shvati ozbiljno i onda tu osobu moram zaustavljati da ne radi ono što sam kroz sarkazam rekla. Kratka anegdota, moja najbolja frendica iz srednje razumije moj sarkazam i uvijek kada smo u društvu još nekog, ona prevodi moj sarkazam jer ne izgledam kao osoba kojoj je to stil izražavanja. Osim toga, u društvu pazim što govorim i najčešće govorim za ozbiljno, pa ih sarkazam malo zbuni i izbaci iz takta.

Najbolje funkcioniraju u društvu ljudi koji su im slični. - Treba biti umjeren. Super mi je kada nisam jedina u društvu, ali kada je cijelo društvo sarkastično malo je ipak previše. Ne bi se znali zaustaviti.

Uvijek se osjećaju bolje kada kažu nešto sarkastično. - Hahaha istina. Imam tu neku potrebu reći nešto sarkastično, naravno ne kažem ako nije primjereno. Kao da ta izjava baš odgovara trenutku i upotpunjuje ga.  

Frazu "Samo sam se šalio/šalila" koriste barem jednom tjedno. - Mislim da mi je i to postala navika nakon neke sarkastične izjave samo dodati tu frazu, pogotovo kad sam s ljudima koji me ne poznaju dovoljno ili s kojima se prvi put susrećem. Malo izgubi tu svoju čar, ali moramo biti na čisto što mislimo za ozbiljno, a što ne.

Svoje osjećaje pokazuju kroz sarkazam. - Ovo je možda najgora stvar. Za sarkazam treba imati smisla, nije to nešto što se nauči po formuli. Kad netko osjećaje pokazuje kroz sarkazam, osoba nije skroz na skroz u redu sama sa sobom, što je još i gore, to rade nesvjesno. Kod mene je to obrambeni mehanizam, loš mehanizam ne preporučujem, toksičan je.

Teško primaju komplimente. - S jedne strane želim zahvaliti na komplimentu, ali s druge strane radije bih dobacila nešto sarkastično jer znam ono što ta osoba ne zna jer da zna ne bi dala kompliment. Imam mini napad panike kad vidim da slijedi kompliment, užas.

Ponekad imaju osjećaj da samo oni razumiju svoje fore, a zapravo su oni naj zabavniji ljudi u prostoriji. - Često imam taj osjećaj, što i je jedan od razloga zbog kojih moj sarkazam ostane samo u mojoj glavi. Ako se sarkazam objašnjava, to jednostavno nije to, mora se razumjeti za puni doživljaj. Jesu li ti ljudi najzabavniji u prostoriji, meni jesu kada su primjereni, ali svaka medalja ima dvije strane, a i ovisi tko je u prostoriji.