Dnevnik pitanja

Dozvoli mi da dišem

Svaka nova stranica u životu, uz brojne lijepe stvari, sa sobom nosi i nove obaveze. Veselim se svakom novom iskustvu i zadatku kojima pomičem vlastite granice. Pritisak dobro podnosim, tjera me na organizaciju vremena i pomaže mi u napretku. Nemam averziju prema učenju i radu sve dok su uvjeti manje-više adekvatni.

Međutim, došla sam u razdoblje života gdje je vrijeme za kavu, sjedenje na kauču ili čitanje knjige jednako količini vode u Sahari. Žongliranje između posla i hobija nikad mi nije stvarao problem, čak ni kada sam hobi, kojim se bavim čitav život i dio je mene kao i ja njega, stavljala ispred posla. Ne smatram to žrtvom, to je odluka koju nikada nisam požalila i to je nešto karakteristično za mene. Prepreku nalazim u činjenici da sam razapeta na dvije strane i ne mogu si priuštiti dovoljno vremena za privatne stvari.

Jasno mi je da nisu svi spremni na poteze koje ja radim bez oklijevanja. Ni od koga to ni ne tražim, ali me boli kada se netko koga sam smatrala pozdanim i samosvjesnim počinje duriti, praviti pametnim i prkositi dogovoru. Samim time pljuju sve koji se dogovora drže, a mene, koja se svima prilagodim, radim usluge, odgovaram na sva pitanja i preuzimam krvicu za cijelu ekipu, mene čine budalom.

U zadnje vrijeme puštam jednu stvar da se primim druge, bez odmora, bez 5 minuta da razbistrim misli. U zadnjih nekoliko tjedana dogodile su mi se velike stvari, veliki uspjesi, nova iskustva i još je hrpa toga ispred mene, ali nisam imala vremena sjesti i upiti dio po dio. Dolazim do preopterećenja koje se više ne manifestira samo kratkotrajnom blokadom, već fizičkom slabosti, iscrpljenosti i nemoći. Uživam u plesu i mogla sam cijele noći u visokim petama plesati bez problema. Neki dan puna entuzijazma dođem na trening, ništa nisam odradila ni približno razini na kojoj jesam. Samo zato što mi, realno nevažni ljudi ne dozvoljavaju da dišem.

Toliko toga bih željela ljudima reći u lice, ali me zaustavi empat u meni kojem je više stalo do toga kako će moje riječi, koje imaju uporište i nisu bezobrazne, već realne s najnježnijim tonom, utjecati na druge, nego kako gluposti istih ljudi utječu na moje psihičko stanje.

Prolaznost je dvosjekli mač. Ne želim da lijepi trenutni i dragi ljudi odu, ali veselim se danu kada će pritisak popustiti i dozvoliti mi da dišem.

Ovo neće doći do ljudi kojih se tiče, ovo je samo podsjetnik meni na to što me mučilo jednog petka.

U komentarima vrištite, podijelite iskustva i što vas koči u normalnom fukcioniranju i ne dozvoljava vam da dišete.