Samo sam tebi mogla tako šaputati,
Ko' što vjetar šapuće cvijetu.
Samo sam tebi pružila tu šansu
Koja se ne viđa često u mojemu svijetu.
Samo sam tebe sanjala;
Samo tebe dok sam na javi sve imala.
I samo sam se tebi nadala,
Samo sam tebe u mraku dozivala.
Zavjesa je svijetlo zaklonila,
Uz papir sam sjedila sama.
Zamišljala sam te kako se smiješ
Dok je oko mene svjetlucala tama.
U rukama sam imala tvoju kosu,
Na usnama mojim tvoje su ležale.
Odbacila sam sve što su mi rekli o tebi;
Sve ostale prilike meni su bježale.
Nisam tu nježnost poklonila nikom,
Jer to bi za mene bila izdaja laka.
I hodila sam dalje noćima sama,
A tako sam se prokleto bojala mraka.
Bilo je to jedno hladno proljeće,
Bio je vjetar i bila je kiša.
Umivam lice suzama, od onih dana
Postajem sve tiša i tiša.
Kako sam lako postala prašina
Koju si sa starog albuma obrisao.
Ostala je od nas samo uspomena plašljiva,
A nisi mi tako nikada pričao.
