Klavir bijesno poklanja note
Nama jadnima jer ne znamo za sutra.
Upija i plače svjetlucave grehote,
I vrišti i svira i tako će do jutra.
Što je noć tako divna i čarobna,
Što miriše tako po podmukloj smrti?
Zbog pjesme bježe duše iz života zagrobna;
Bježe od bogova i kažu da su škrti.
A klavir vrišti i vrišti i pucaju tipke,
Svi se smiju i skaču i srljaju u noć.
A kad klaviru dao je svoje prste gipke
Mislili su da imaju moć.
Noć je bila sve ljepša, miriše na krv;
Bijednici su gutali note, misle našli su spas.
A onda dopuzao je smrti taman crv
I na nebu se nije čuo njihov tanki glas.
Vrišti klavir: "Kukavica, kukavica, kukavica!",
Nebo se otvara i trese se tlo.
Svatko od njih je izgubljeni lutalica
I svatko je kušao zlo.
