Sve što imam je šaka mraka,
Zrnatog sjećanja koje mi bježi iz ruku.
I ne diše mi se prljava zraka
Pa bježim i tražim neku nestvarnu luku.
Mirim se sa vjetrom što maštu mi ruši,
Od tvojega lika ostade tek fleka.
I svako zrno uspomene crne me guši
Pa puštam da ih odnese rijeka.
Divlja rijeka odnosi što je ostalo od nas,
Grizem usne i sanjam o čarobnoj luci.
Želim vrisnuti, al' ne mogu pustit' glas
I odjednom ti je pištolj u ruci.
Zašto te smeta ako se borim,
Zbog čega me tako sebično želiš za sebe?
Kao da te briga i ako te volim
Kad ti voliš nju i ona voli tebe.
Sve što imam je šaka mraka,
A ipak mi i to želiš uzeti zlico.
Ne daš mi da dišem običnog zraka,
Ne daš mi, ne daš ti zlosutna ptico.
Maštam o luci gdje se pjesma samo čuje,
Zrnata sjećanja bih rasula u more.
I tko zna kad ovo prođe što sudba za me' kuje;
Tko zna što šapuće nebu od zore do zore?
