Gdje skriti tugu iz oka,
Ako sama izdajica niz obraz klizi?
I onaj što me gleda s visoka,
Taj ne zna u kakvoj sam krizi.
Kako se skriti od svijeta,
Sam mi se na pladnju nudi.
I ljepši je od ijednog cvijeta,
Ljepši od jutra što budi.
Što te onda, tako ljuti?
Zar ptica što leti nije sreća dovoljna;
I znam, čudni su sudbine puti,
Možda si zato zlovoljna.
Kažeš svijet lijep je ko' slika,
A tuga je uspomene čar.
I sve što čuješ; sva bol i vika,
Sve je to možda tvoj presveti dar.
Ako dar je moja bol i rana,
Onda ju puštam da ode sa valom;
Al' još se sjećam tog dana,
Dok svi ste sve ovo nazivali šalom.
Ako ga pak moram primiti;
Evo ga, svetog, poklanjam tebi.
Hoće li ti se moj dar svidjeti,
Baci ga; ni trepnula ne bi.
