Kako isprati ožiljke s tijela,
Izbrisati sjećanje na smijeh i toplinu?
Znam nema mračnijeg tunela,
Pa ipak biram tvoju blizinu.
Tražim mjesto da se skrijem od straha,
Ne želim da srce mi dršće ko' grana.
I možda sam krhka, možda sam plaha,
Al' čut će me nebo jednoga dana.
Rukama kupim tvoje proklete mane,
Svaki udarac primam da ti ublažim bol.
Ne vidiš gdje mi se otvaraju rane
I nesvjesno mi utrljavaš sol.
Tražim sunca da mi se smije,
I onda bježim i gušim se u vlastitoj hladnoći.
Ne znam što mi mrtvo srce grije
I što ga kida i što ga cijedi i koči.
Kako izbrisati miris starih nada,
Sastaviti sebe ponovno iz pepela?
Samo se istapam po ulicama grada
I držim suzu koju nebu sam otela.
Al' ti si tu, nisi li sad uspomeno?
Zašto tražiš me i želiš me opet?
Ti samo žališ ono što je propušteno,
I ne shvaćaš koliko si proklet.
Kako isprati miris tvoj sa odjeće,
Čime, ako ne suzama ga ugasiti?
Oplakujem naše ledeno proljeće;
I čekam kad ću se spasiti.
Tražili smo se ondje gdje sunce ne zalazi,
Srljali smo punih srca u mraku.
Ali, na ovakvom mjestu se ljubav ne nalazi,
I osjeti se poraz u zraku.
Pala sam i slomila svu vatru u kostima,
Ali, popraviti ćeš, kažeš.
Sve tvoje riječi smatram nepoželjnim gostima,
Svi mi znamo da lažeš.
Tražim svoj dom u tvojim rukama,
Ti samo me lomiš jer sam ti nula.
I svjesno se izlažem sirovim mukama
I za tren sam urušena kula.
Popravi me ako smiješ oštro staklo dirati,
Pleši sa mnom u duboku paklu.
Ali, ne ti ćeš se smijati
I gaziti po običnu staklu.
Tisuću godina bih ti dala samo da me čuješ,
Vrištim i molim iz dana u dan.
Kakve ti to nejasne snove snuješ;
Ja bojim se usnuti takav neki san.
Čak i da te mrzim želim te kraj sebe,
Što si uradio sa mojim praznim umom?
Tvoj mutni pogled lice mi grebe
I daruješ me trnovom krunom.
Ubio si mali cvjetak u meni;
Svi rekli su izrast će ljetom.
Možda su svi za istinu lijeni,
Jer ja se družim samo sa sjetom.
Dođi još jednom u naš grad gdje pleše more,
Odvedi me da sanjam o suncu.
I neka sam tvoja samo do zore,
Kad odeš sačuvaj me u srcu.
