Proganja me ono o čemu ti ne sanjaš
U sumrak kad nestane svo svijetlo i nada.
Ja mrzim tvoje bogove kojima se klanjaš
Jer su me pustili da umirem mlada.
Lišće je izgnjijalo i guta nas zima,
Proljeće je hladno i daleko.
Sve svoje zidove gradim od dima;
Dijeli nas provalija i ne mogu prijeko.
Proganja me duh iz ljutoga pakla,
Pije mi krv i po zidovima liježe.
Srušio mi sve je snove od stakla;
Nade nekad tanje i od paukove mreže.
Svi strahovi noćas proždiru mi pluća,
Snijeg je pao i ohladio vruće rane.
Ovo mi više ne izgleda ko' kuća;
Više kao podsjetnik na neke ljepše dane.
Proganja me sjena koja tebi sliči,
Vi ste kao braća i znate se po zlu.
Ja gubim se u ovoj nesretnoj priči;
Ti si tamno sjeme u ovom čistom tlu.
