Pepeljara puna izgorene nade,
Izgorene kosti žeđaju za osvetom.
Prerano sudbinom duša mlada pade;
Kako to ne nazvati crnom nepravdom?
I to što slute pogani bijeli leptiri,
Što zvonad jeca i plače i što su svi na dnu;
Što gone nas i danju mutni, sivi nemiri,
Što svi nas gledaju ko' u prokletu snu?
Taj jauk lomi se za osmijeh lažni,
Svi nosimo svjetlucava odjela po mjeri.
I držimo se zajedno jer tako smo snažni,
A oni nas gledaju ko' krvožedne zvijeri.
Kiša rominja i jedinu istinu gasi,
Ubija vatru koja u nama gori.
Tek pokoji grč lice nam krasi;
Svatko od nas sa demonom se bori.
