Piri; vjetrić tihi nosi zvijezdicu daleko,
Rijeka promatra nebesku igru.
Vidiš da želi, pohlepna rijeko;
Zbog čega ne daš prijeko turobnom tigru?
Da uhvati želju što svijetli u daljini,
Da otme svoje misli vjetru silovitom.
Ta' što radi vino na prozirnoj ti haljini,
Ne mogu te opisati nego slikovitom.
Zar tvoja veličanstvena umjetnost,
Tog umornog tigra ne peče?
Je li to tek tvoja krvava sklonost,
Da odneseš zadnje nade koje rane liječe?
Vije; vjetar nosi komadić tigrovog smijeha,
Rijeka žubori i razbija vlastiti dah.
Stoji nevolja na rubu vlastita grijeha;
Al' umorna tigra je napustio strah.
Trzne se; zagrize tek zrak,
Od tuge za srećom nestade mu žar.
Zaronio je tigar u mokri, hladni mrak;
A rijeka kao da je progutala krvavi nar.
