Stajala sam sama na hodniku srama
Usred straha; zvijer i dama plaha.
Sumnje je to crv, pogledam kad krv
Stane; ti smiješ se, otvorene rane.
Nasmijah se samo da si oproštaj damo;
To tvoje anđeosko lice probudilo je ptice,
Dok one pjevaše moja duša nestaše.
Gdje počiva duh moj ti stavljaš samo broj.
Otrgnuh se od pogleda; tvojega nereda
Koji ostavljaš u hodniku uz bol i viku.
Nestani u mraku, istopi se u zraku,
Griješnici te vide pa se i oni stide.
