Dodirni me nježno; probudi kad prestane drhtavica,
Kad anđeli budu svirali harfe na oblacima lakim.
Osmijehom izbriši mi gorke suze s lica
I moje hladno čelo ugrij svojim usnama mlakim.
Zagrli me tako jako; zagrli da nestanu sve bolesti,
Vidim, haljina ti ljepotice tako bijela i čista.
U snu sam ružnom čekala tren kad ćeš me odvesti,
I skriti ću suzu što u mutnu oku blista.
Tvoj glas ljepši je od pjeva ptica malih;
Gdje si pobjegla još kao pupoljak nježni, mirisni?
Ja sam samo klapa protjeranih anđela palih,
Njih, majko, što su o vječnoj boli ovisni.
Probudi me majko, ali obećaj da plakati nećeš,
Meni su tvoje suze, znaj, žive goruće rane.
Samo te želim vidjeti gdje pored mene šećeš;
Prisjetiti se na bolje dane.
Ljepotice mila, misliš li na izgubljeno dijete;
Oči su ti mokre kao da si plakala.
Jesu ovi dolje oni što ti prijete,
Jesu li te oni plašili kad si me zazivala?
Ali majko, ne puštaj me jer ja sam ti tužna,
Privij me na grudi i ne daj me zvijerima gladnim.
Želim se otarasiti osjećaja ružna,
Želim da me ugriješ makar i suzama hladnim.
Dodirni me nježno i šapni da je kraj,
Poći ću sa tobom bijeli pupoljku cvijeta.
Samo da me okrzne tvoj glas i presveti sjaj
Oprostila bih se od ovoga svijeta.
