Krhka grančica jauče dok je gaze,
Jarebica se skrila u uvelu lišću.
Prostiru se ondje sve nepregledne staze,
Vijugaju, šire i zastrašujuće stišću.
Jeca zemlja, guta slomljene snove
I doziva nebo da opere slutnje.
I uzalud ona, zove i zove;
Ne dobi odgovora do prljave šutnje.
Zatrovana sjemenom zla livada;
Potamnilo je nevino cvijeće.
Uvelo je od laži i smrada
I više niknuti neće.
Zovu se braća i dozivaju al' čuje samo jeka;
Krvavi znoj pere im tijelo.
Za takve patnje ne nađoše još lijeka,
Pa svi su obukli sjajno odijelo.
Plešu na pozornici kako smrt im reče,
Uz krik i smijeh pred zlobnom publikom.
I svakog od njih sjaj s odijela peče;
Nitko ne želi plesati sa bijednikom.
