Ostala je samo praznina koja vrišti,
Samo um prepun pepela od mašte izgorene.
Pojavljuje se magla; iz betona pišti,
I kao da nagriza rane otvorene.
Kako krlja vuk u vlastitoj krvi;
A bori se sam i ne pušta tona?
Bori se jedino da bude prvi,
I ne staje do cvileža smrtnoga zvona.
Crne ruže nose hladnoj žalosti
Kao da se ne poznaju u njegovu žrtvu.
Nije ih briga za vukovom mladosti
Niti za njegovom zavijanju mrtvu.
Ostala su dva oka snena i daleka
Da gledaju u sjenom obojano sutra.
Čak i najstarije srce zaželi majke mlijeka,
I da vrati se nevinosti bar jednoga jutra.
