Što vjetar tebi šapuće,
Što ti ptice pjevaju da ti lice tako blijedo je?
Što te mjesec tužni stalno k sebi doziva,
Što bježiš od sunca ko' đavo od križeva?
Zar ti suza lice umiva
Mjesto rose; da trnje noge bode tvoje bose.
Zar si predao se, prije kraja,
Zar si pao od tek jedne jedine rane?
Ta ti nisi tek kula od sjaja;
I nisi iskoristio posljednje dane.
Što si se uhvatio čistoga raja,
Nije sad raj, nije i neće.
Zar, pao si sa neba, anđele prognani?
Zar su te odbacili, kao kakvo smeće?
