Ova noć je presvučena svjetlucavom tugom,
Prostire se među nama kao kakvo more.
Uzburkana ti je mašta dok si sa drugom,
Ja tu više nisam ti neshvatljivi stvore.
Uznemirena mi je utroba iako znam da si nula,
Još dišem za nas svakoga jutra.
Odavno te nisam ni vidjela ni čula,
A svakoga dana mislim da biti ćeš sutra.
Progutala me grimizna šuma
U kojoj su svi moji izgubljeni snovi.
Trudim se da mi siđeš sa uma
I da dođe mi napokon neki san novi.
Onu noć sam oplakala zaklonjena sjenom,
A svaka suza bila je plamen umornu oku.
Kako te nije sram da se nazivaš njenom,
I da joj dolaziš kad zove u skoku?
