Oko mene lomi se tisuću nježnih cvjetova
I od svojega rumenila postaju tek prozirna prašina.
Gdje nestade pupoljak u kaljuži grijehova;
Gdje nestade nevini obraz okupan suncem?
Sama sam na koljena pala, prije nego me realnost udari.
I tvoje tuđe nemire suzom sam prala;
Ovo je vrijeme, grad bez ljubavi.
San je mladog cvijeta da ugleda sunce,
Ali gdje da ga nađe ako ga zaklanja sjena?
Lomi ga sudba, lomi ga vjetar
U ova strašna, mračna vremena.
