Probudi me kad gotovo sve bude,
Probudi me u zoru kad nestane tama.
Znam; bojim se i izbjegavam ljude,
Ali ne mogu dalje sama.
Probudi me kad nestane drhtavica,
Kad pobjegnem od tuge što me ubija.
Znam, ja sam samo izbjeglica;
Mene ova bol opija.
Probudi me kad nikne prva proljetnica,
Bojim se hladnoće koja mi leži na grudima.
I ova siva nostalgija, prokletnica;
Tjera me da te nađem u drugim ljudima.
Probudi me kad sat prestane kucati,
Kad nestane tupog vremena i svijeta.
I da umrem na mene ne moraš pucati;
Ja sam krhkija od krhkoga cvijeta.
Probudi me kad mi pronađeš lijes
Da se samo skrijem u njega duboko dolje;
I pitaj me za posljednji ples
Prije nego dotaknem nebesko polje.
