Prišao mi je,
Prišao mi je čovjek što ne zna za plač.
I mjesto krune, il' šešira,
U kosi mu je bio drač.
Pogledao me je, zatim brzo
Skrenuo pogled sanjivi;
I tako plačnim, krhkim glasom,
Ispričao vic šaljivi.
Bolio me lijepi osmijeh
Na bijednom, upalom licu.
I željela sam mu obrisati bore,
Ili ga pretvoriti u slobodnu pticu.
Željela sam vrištati umjesto njega;
Na grudi ga priviti tako mi svega.
Gledala sam te sanjive oči,
I tminu u njima usporedila s noći.
Prišao mi je čovjek
Koji je sav strah ostavio na papiru.
Ja sam ga uhvatila za ruku;
Pa ga pustila da ode u miru.
