-Michael's POV-
Stajao sam začđuen, prepašten i nisam mogao da skapiram šta sam upravo čuo. Moja Iva, samo 1% šanse za život? Ne mogu da se pomirim s tim. Osjetio sam jednu suzu kako se je slila niz moje lice, ali moram ostati snažan. Znam da bi Iva to voljela i htjela. Luke, Calum i Ashton nisu nikako bili drugačiji od mene, samo što oni nisu plakali. Znam da sam muško, ali jednostavno u ovom trenutku ne mogu da budem snažan. Probao sam, ali ne mogu. Laganim koracima, došao sam do stolice. Nisam imao snagu da stojim na nogama. Sada bi samo legao pored nje, dalje od svih briga, problema...
***
"Michael, probudi se. Michael!" -čuo sam oštar glas kako me doziva. Muški glas. Jako mi je neudobno, ali ubrzo sam shvatio zašto. Bio sam u bolnici, sjedio sam. Zapravo, spavao sam. Otvorio sam lagano oči, i susreo se sa očima poznatog muškaca. Luke je gledao u mene, sa osmijehom na licu. Nije mi bilo jasno, kako on može da ima osmijeh na licu? Poželio bi da je ovo san, ali nije.
"Michael, odlične vjesti. Iva, ona... otvorila je oči. Biti će dobro. Michael, biti će dobro!" -bio je jako veseo. Osjetio sam mali osmijeh na svom licu. Brzo sam ustao, prvog doktora kojeg sam zamolio da uđem kod Ive. Ali taj doktor imao je zabrinut izraz lica.
"Gosp. Clifford, imamo jedan problem. Ne brinite, ona je dobro ali..." -rekao je prepašteno.
"Ali? Ali što?" -uspaničio sam se.
"Ona ima jednu rijedak premećaj. Mi to zovemo amnezija." -rekao je. Amnezjia? Pjesma...Shvatio sam šta je to, ali sam i dalje bio preplašen.
"Ona, ona se mene ne sjeća?" -upitao sam uplašeno.
"Bojim se da se ne sjeća ni vas, ni nikog. Ne sjeća se ni sebe, ni svog imena, ni svog rodnog kraja... Ničega." -doktor je rekao. Zašto Bože? Zašto ja? Zašto me ovako Kažnjavaš?
"Uđite kod nje, lijepo se predstavite, budite nježni ali nemojte je tjerati da se sjeti, jer bi mogla zauvijek izgubiti sjećanje." -doktor je dodao.
"Znači sjetiti će se? Ali kad?" -upitao sam.
"Naravno. Ne paničite, sve će biti uredu. Najduže neće se sjećati 1-2 sedmice, možda čak i prije."
"Hvala vam..što se brinete"-Hvala Bogu da će se moja Iva oporaviti od amnezije. Lakše mi je. Ne bi mogao podnijeti to da se ona ne sjeća nas. Naše veze. Mene.
Ušao sam,a ona je ležala i razgledala svojim krupnim očima stvari u njenoj sobi.
"Zdravo,ja sam Michael možeš me zvati Mikey." Jako mi je teško ovo govoriti. Još ne mogu vjerovati da me se ne sjeća.
"Zdravo. Ne znam kako se zovem.Sorry. A ko si ti ako mogu znati?" Bože,ona me se ne sjeća. Stranci smo. Ne znam kako ću preživjeti ove 1-2 sedmice.
"Ja sam Michael Clifford. Iz poznatog boy benda 5 seconds of summer." Gledala me lijepim pogledom. Usne su joj bile blijede. Ne mogu je ovako gledati,ali...roditelji joj nisu ovdje. Ne želim im ništa javljati. Jer njezina mama se jako brine za nju. Moglo bi doći do nekih stvari koje nebi sada želio da se dese.
"Ja te ne poznajem. Nikad nisam čula za to"-Govorila je jako zbunjeno. Nikad me nije čula,ni vidjela...Oh Bože ! Zašto baš ja i moja Iva? Zašto?
"Ma nema veze. Ja sada moram ići. Bok !" Nisam više mogao. Moram sam napustit prostoriju amnezije. MORAO! Jedva čekam da se moja Iva sjeti nas,i naših trenutaka.
Kada sam izašao iz sobe dečki su se domah pozanimali za Ivu. Ispitivali su me kako je. Da li je postala imalo drugačija,sjeća li me se..a ja sam im samo kratko tiho odgovorio:
"NE SJEĆA SE NIČEG!" Šetao sam bolnicom,kao da više nisam živ. Osjećao sam se da sam na nebu. Da gledam svoju Ivu. Ali ne ja sam živ,drago mi je,jer moja Iva to nebi mogla podnjeti. Doktorica mi je rekla da moram biti jak i za mene i za Ivu. Ne smijem biti shrvan radi nje. Rekla mi je da stavim osmijeh na lice. Ali ja to ne mogu bez Iva. Ako je Iva bolesna i ja sam. Ako je ona tužna i ja sam. Mi smo jedno. I to mi je nešto najbolje u životu. Od Boga ne tražim više ništa. Samo da smo ja i ona sretni.
End of Michael's P.O.V
-------------------------------
Iva's P.O.V
--------------------
Nalazim se u sobi. Ne znam tačno gdje. Baš me zanima kako se zovem. Ko mi je mama? Ko mi je tata? Gdje sam rođena? Kada sam pogledala u svoje ruke imala sam prsten na kojem je isklesano "Iva and Michael" Ko je to? Ko je Iva? A zapravo ko je Michael? Oh Bože. Ni čeg se ne sjećam. Oko glave sam imala nešto omotano. I neka boja je bila po tom. Bože molim te pomozi mi. Želim znati ko sam. "Ne žeeeelim ovvoooo!" Jako sam vrisnula. Dok je neki čovjek sa plavom bojom kose ušao i
"Iva jesi dobro!? Ko je Iva? Jeli on lud? Jeli to moje ime?
"Mislim da si pogriješio sobu."
