Love Is A Game

34.DIO

/CLARISSA'S P.O.V/

Sjedila sam na bolničkom krevetu i čekala sam da se Louis pojavi i da me samo izbavi iz ove bijele sobe koja me samo još više deprimirala. Moja torba je već bila spakirana, a ja sam već bila spremna za odlazak. Jedva sam čekala da izađem iz ovog užasa i da se napokon vratim doma u svoj krevet. Bez stresa, bez idiota, bez ljudi koji će me još više uništiti nego što jesu.
Uskoro se na mojim vratima začulo kucanje i u sobu je ušao Lou s najvećim osmijehom kojeg sam ikada vidjela na njemu. Nešto planira čim se ovoliko smiješi. Došao je do mene i snažno me zagrlio. 

'Sis moja najdraža!!!'-Rekao je. 'U redu, što si naumio?'-Upitala sam ga. 'Ništa, što bih naumio?'-Upitao me natrag pokušavajući se praviti blesav. 'Joj Lou ne laži mi. Čim se ovoliko jako smiješ znam da si nešto naumio.' 'Nisam apsolutno ništa naumio.' 'O sad sam još više sigurna da imaš nešto u planu.' 'Ne budalice nemam. Ajde sad. Ustaj i idemo doma.-'Rekao je i podigao me s kreveta. Uzela sam torbu i izašli smo iz bolnice.

/LOUIS'S P.O.V/

Vozio sam prema zlatarnici dok Clarissa nije imala ni pojma što sada planiram. Ne znam ni kako ću joj objasniti da sam zaprosio Eleonour. Znam da će biti oduševljena ,ali opet. Ovo nije mala stvar i ne želim da me ubije kada joj kažem tek sada. Stao sam autom pred zlatarnicu dok me je ona zbunjeno pogledala. 

'Lou.. Što mi radimo ovdje? Zar si promašio ulicu?'-Upitala me zbunjeno. 'Nisam. Dođi. Moramo još nešto obaviti prije nego se vratimo doma.'-Rekao sam i otvorio sam vrata.
'Ali Lou previše sam umorna za ovo.'-Već se žalila. Ništa novog. 'Vjerujem da jesi, ali sada stvarno trebam tvoju pomoć. Molim te sis.'-Rekao sam i uz to sam napravio puppy face.
Znao sam da će na ovo jednostavno popustiti. 'Ugh okej!'-Rekla je i izašla je iz auta. Kao što sam i rekao. Popustila je. Ušli smo u zlatarnicu gdje nas je neka žena srednjih godina ljubazno pozdravila.

'Dobar dan i dobrodošli u zlatarnicu Diamond, kako vam mogu pomoći?-Upitala je ljubazno. 'Dobar dan ,došli smo vidjeti prstenje.' Clarissa me izbezumljeno pogledala. 'Zaručničko ili vjenčano?'-Upitala je. 'Vjenčano. Zaručničko već imam.'-Rekao sam i nasmijao sam se. Dok je žena tražila prstenje Clarissa me gledala i čekala objašnjenje. Nisam joj ništa rekao. Čekao sam da me sama pita. 

 'Lou...možeš li mi objasniti zašto smo mi ovdje i zašto tražimo vjenčano prstenje?!'
'Pa sis..ovaj...'-Odugovlačio sam. Stvarno nisam znao kako da joj ovo kažem. 'Ne odugovlači Lou. Znaš da to mrzim.' 'Znam znam, ali ne znam kako da ti to kažem.' 'O bože Lou, pa sestra sam ti. Samo reci neću te ubiti ili tako nešto.' Hm.. ja se ne bi kladio u to.
'Umm..zaprosio sam Elenour.'
U sekundi su joj se oči zasjale, a usta su joj skoro doticala pod.

 
'Kad? Zašto? KAKO?!'-Odmah je sve htjela znati. 'Reći ću ti kad obavimo ovo. Ali je li ti sada jasno zašto sam te doveo ovdje?'-Upitao sam ju. 'Da ti pomognem s biranjem prstenja?'-Upitala je natrag. 'Da ali i da ga isprobaš. Imate iste prste pa da znam mjeru.' 'Ali to moraš napraviti s njom.' 'Znam ali htio sam ti ovako nekako reći za prosidbu, a nisam se mogao sjetiti nijednog drugog načina.' Šutjela je. Na licu joj se moglo vidjeti da je šokirana, iznenađena i uzbuđena u isto vrijeme. Nije ovo očekivala, a bome nisam ni ja one noći kada sam zaprosio Elenour.

  'Hej sis..Zemlja te zove. Vrati se na nju.'-Mahao sam rukom pred njenim očima. U sekundi me snažno zagrlila i lupila me po glavi. 'Ovo ti je jer mi nisi odmah rekao, ali sretna sam zbog tebe. Tj. I više nego sretna.' Veliki kamen mi je pao sa srca kada sam čuo ove riječi. 'Znači...imamo tvoj blagoslov i ne misliš da je sve ovo prebrzo?'-Upitao sam ju. Odmaknula se od mene i nasmijala se. 

'Definitivno imate moj blagoslov. Savršeni ste skupa Lou... I ne...ovo nije prebrzo. Vidjela sam vas zajedno, vidjela sam koliko se volite i koliko ste sretni zajedno. Vi ste suđeni Lou...i ovo je samo potvrda vaše ljubavi jer koliko god vas je sudbina pokušavala razdvojiti, vi se niste predali. Zato je ovo savršeno. Sad ju ne puštaj.  -Na trenutak su mi se zasuzile oči. Ponekad zaboravim koliko je zapravo pametna i koliko uočava sitnice. Da nemam nju, svoju malu sestricu u svemu ovome. .ja ne znam kako bih živio.

 
'Isuse sis..ja ne znam što da kažem.'-Rekao sam i obrisao sam jednu malenu suzu koja mi je pala niz obraz. 'Ne moraš ništa reći Lou. Sretna sam zbog tebe, ali ne onoliko koliko sam ponosna što si napokon učinio ispravnu stvar.'-Nisam ništa rekao nego sam ju samo povukao u svoj zagrljaj i tiho joj šapnuo na uho da ju volim. Ubrzo je došla do nas ona žena i pokazala nam prstenje. 

'Wow prekrasno je.'-Rekla je dok je oduševljeno gledala u sve te različite vrste prstenja.
'Što misliš koji će joj se svidjeti?'-Upitao sam ju. 'Iskreno...ne znam. Sve ovo je prekrasno, ali probaj s onim u kutu.'-Pokazala je na prsten koji je bio u bijelom zlatu dok je po sredini imao jedan maleni dio obložen sitnim dijamantima. 'Taj?'-Upitao sam. 'Da prekrasan je. A i sigurna sam da će joj se svidjeti. Tvoj je samo u bijelom zlatu ,ali je opet divan.'
'Da, da imaš pravo. Mogu zamisliti kako joj ga stavljam na prst usred pune crkve dok govorimo 'DOK NAS SMRT NE RASTAVI.' Clarissa se nasmijala. 'Onda? Odlučeno je?'-Upitala me. 'Jest. Uzimam ih.'- Žena se nasmijala i uzela je mjeru naših prstiju. Usput sam morao objašnjavati kako mi je ovo sestra i kako mi samo pomaže oko odabira prstenja. Žena se cijelo vrijeme smijala, ali je bila i zadivljena našim bratsko-sestrinskim odnosom. Čak je rekla kako nikada nije vidjela brata i sestru da se tako dobro slažu kao nas dvoje. Pa nisu svi kao mi. Ipak smo prošli mnoge stvari i oduvijek smo jedan drugome bili najveća podrška. Zato nitko nema ovako dobar odnos kao mi.
Žena me trgnula iz misli i pružila mi je vrećicu s prstenjem.

'Neka vam je sretno.' Nadam se da će buduća mlada biti zadivljena. -Rekla je sa smiješkom i otišla je negdje iza. Nasmijao sam se i izašli smo iz zlatarnice.