Love Is A Game

42.DIO

/CLARISSA'S P.O.V/

Sjedila sam za stolom i prebirala sam žlicom po tanjuru dok me teta gledala nekako čudno.
Kao da nešto želi izvući iz mene, ali ni sama ne zna što. 

'Teta... je li sve u redu?'-Upitala sam ju. 'Da naravno. A kod tebe?'-Upitala me natrag i izbacila me iz takta. 'Molim?'-Rekla sam zbunjeno. 'Je li kod tebe sve u redu? Izgledaš mi nekako odsutna mislima.'-Rekla je. 'Da da u redu sam. Samo me malo boli glava. Ništa drugo.' -Rekla sam joj uz sitan smiješak kako ne bi ništa posumnjala.

  'Jesi li sigurna da je to istina? Jer meni se ne čini tako.'-Rekla je. Pogledala sam ju i spustila sam žlicu u tanjur, gurnući tanjur dalje od sebe. 'Da imaš pravo. Nije istina da sam u redu. Ja sam sve samo ne u redu.'  Možda mi treba da nekome kažem što me guši, a da to ne kažem samo Louisu ili Elenour. 

'Pa što je bilo?'-Upitala me. 'Teta... je li ti Louis rekao točan razlog zašto sam tako naglo i neočekivano došla ovdje?'-Upitala sam ju. 'Nije. Rekao je da je razlog nebitan i da trebaš ovo.' -Rekla mi je. 'Pa jednim djelom je bio u pravu. Trebala sam ovo, ali pravi razlog zašto sam ovdje je...'-Zastala sam. Nisam znala kako da joj kažem da sam proputovala ovaj put samo zbog jednog dečka. Zbog pišljive ljubavi koja mi može ili ne mora biti suđena. 

'Koji je razlog? Nastavi Clarissa.'-Rekla je u iščekivanju. 'Pravi razlog zašto sam ovdje je ljubav.'-Rekla sam nekako. Kroz zube dok me srce zaboljelo. Imala sam osjećaj kao da će svaki trenutak puknuti u 1000 komadića. 'Ljubav?!'-Rekla je zbunjeno. 'Da ali ja to ne bih nazvala tako. Mislim da za to ni nema riječi. Za to što osjećam prema njemu stvarno nema pridjeva ili glagola ili nečeg trećeg s čime bi se to moglo opisati. To je nešto nedefinirano, ali i predivno. Nešto što se osjeća jednom u životu, a pamti se do smrti.'-Rekla sam joj u jednom dahu dok mi je tijelo počelo drhtati koliko sam se uživjela u pričanje. 

'Zar to osjećaš? Prema njemu?'-Upitala me znatiželjno. 'Da... i to svaki dan sve više i više, sve jače i jače. I priznajem teta... pogriješila sam ja, pogriješio je on, tisuću puta samo rekli zbogom, ali ja nisam još spremna na to. Na to šugavo zbogom jer ono znači odlazak, a ja to ne želim. Ne želim da ode iz mog života. Ne ON. Samo želim da ponovo bude tu, da ga držim za ruku i ne puštam. Da mi je svijet ponovo na mjestu, a srce da kuca u istom ritmu sa njegovim. Zato sam i prošla ovaj put. Zbog NJEGA. Zbog NAS. Da ponovo imam ono što volim i da ponovo osjetim onaj osjećaj ispunjenja u prsima. Ali opet... imam prilično velike snove za ovako hladnu i slomljenu djevojku.'-Rekla sam i spustila sam glavu. Suza mi je kliznula niz lice dok je teta uhvatila moju ruku. 

'Nikada ne dopuštaj sebi da se uvjeriš kako su ti snovi preveliki. Nikada nisu preveliki.
Uvijek mogu biti samo premali. A takve snove nitko ne sanja. Niti nikada neće. Ako želiš ovo, ako želiš otići k njemu i reći mu sve... onda ne odustaj. Ne posustaj. Život nagrađuje hrabre. A na nama je da li ćemo prihvatiti nagradu široko raširenih ruku ili se okrenuti i otići. A on ako je imalo pametan i ako te voli onoliko koliko ti voliš njega... onda srce moje malo... trči k njemu dok te noge ne zabole, dok ti suze ne otope obraze, dok ti ruke ne prestanu drhtati, srce kucati kao ludo, a riječi ne nestanu.'

Možda je bila u pravu. A ja sam možda pogriješila onaj dan kada sam rekla neke stvari koje zapravo nisam mislila. Da sam taj dan bila pametnija do ovoga ni ne bi došlo. I možda bi se s vremenom sve vratilo na svoje mjesto. Bravo Clarissa. Uvijek sve uspiješ uništiti.

'Samo... budi pametna i učini ono što misliš da je ispravno.'-Rekla je i pokupila je tanjure sa stola. 'Savjetujem da poslušaš srce. Ono zna najbolje gdje pripada i da li je ovo putovanje toga vrijedno.'-Rekla je i otišla je od stola. Ja sam se podigla od stola i krenula sam prema izlaznim vratima. Možda će mi šetnja plažom pomoći u svim ovim kompliciranim mislima.