Love Is A Game

42.DIO

/CLARISSA'S P.O.V/

Sjedila sam za stolom i prebirala sam žlicom po tanjuru dok me teta gledala nekako čudno.
Kao da nešto želi izvući iz mene, ali ni sama ne zna što. 

'Teta...je li sve u redu?'-Upitala sam ju. 'Da naravno. A kod tebe?'-Upitala me natrag i izbacila me iz takta. 'Molim?'-Rekla sam zbunjeno. 'Je li kod tebe sve u redu? Izgledaš mi nekako odsutna mislima.'-Rekla je. 'Da da u redu sam. Samo me malo boli glava. Ništa drugo.' 'Jesi li sigurna da je to istina? Jer meni se ne čini tako.'-Rekla je. Pogledala sam ju i spustila sam žlicu u tanjur, gurnući tanjur dalje od sebe. 

'Da imaš pravo. Nije istina da sam u redu. Ja sam sve samo ne u redu.' 'Pa što je bilo?'-Upitala me. 'Teta..je li ti Louis rekao točan razlog zašto sam tako naglo i neočekivano došla ovdje?'-Upitala sam ju. 'Nije. Rekao je da je razlog nebitan i da trebaš ovo.' 'Pa jednim djelom je bio u pravu. Trebala sam ovo, ali pravi razlog zašto sam ovdje je..'-Zastala sam. Nisam znala kako da joj kažem da sam proputovala ovaj put samo zbog jednog dečka.
Zbog pišljive ljubavi koja mi može ili ne može biti suđena. 

'Koji je razlog? Nastavi Clarissa.'-Rekla je u iščekivanju. 'Pravi razlog zašto sam ovdje je ljubav.'-Rekla sam nekako. Kroz zube dok me srce zaboljelo. Imala sam osjećaj kao da će svaki trenutak puknuti u 1000 komadića. 'Ljubav?!'-Rekla je zbunjeno. 'Da ali ja to ne bih nazvala tako. Mislim da za to ni nema riječi. Za to što osjećam prema njemu stvarno nema pridjeva ili glagola ili nečeg trećeg s čime bi se to moglo opisati. To je nešto nedefinirano, ali i predivno. Nešto što se osjeća jednom u životu, a pamti se do smrti.'
'Zar to osjećaš? Prema njemu?'-Upitala me. 'Da ..i to svaki dan sve više i više, sve jače i jače.
I priznajem teta ..pogriješila sam ja, pogriješio je on, tisuću puta samo rekli prokleto zbogom, ali ja nisam još spremna na to. Na to jebeno zbogom jer ono znači odlazak, a ja to ne želim. Ne želim da ode iz mog života. Ne ON. Samo želim da ponovo bude tu, da ga držim za ruku i ne puštam. Da mi je svijet ponovo na mjestu, a srce da kuca u istom ritmu sa njegovim. Zato sam i prošla ovaj put. Zbog NJEGA. Zbog NAS.. Da ponovo imam ono što volim i da ponovo osjetim onaj osjećaj ispunjenja u prsima. Ali opet ...imam prilično velike snove za ovako hladnu i slomljenu djevojku.'-Rekla sam i spustila sam glavu. Suza mi je kliznula niz lice dok je teta uhvatila moju ruku. 

'Nikada ne dopuštaj sebi da se uvjeriš kako su ti snovi preveliki. Nikada nisu preveliki.
Uvijek mogu biti samo premali. A takve snove nitko ne sanja. Niti nikada neće. Ako želiš ovo, ako želiš otići k njemu i reći mu sve...onda ne odustaj. Ne posustaj. Život nagrađuje hrabre. A na nama je da li ćemo prihvatiti nagradu široko raširenih ruku ili se okrenuti i otići. A on ako je imalo pametan i ako te voli onoliko koliko ti voliš njega...onda srce moje malo...trči k njemu dok te noge ne zabole, dok ti suze ne otope obraze, dok ti ruke ne prestanu drhtati, srce kucati kao ludo, a riječi ne nestanu.'

Možda je bila u pravu. A ja sam možda pogriješila onaj dan kada sam rekla neke stvari koje zapravo nisam mislila. Da sam taj dan bila pametnija do ovoga ni ne bi došlo. I možda bi se s vremenom sve vratilo na svoje mjesto. Bravo Clarissa. Uvijek sve uspiješ sjebati.

'Samo...budi pametna i učini ono što misliš da je ispravno.'-Rekla je i pokupila je tanjure sa stola. 'Savjetujem da poslušaš srce. Ono zna najbolje gdje pripada i da li je ovo putovanje toga vrijedno.'-Rekla je i otišla je od stola. Ja sam se podigla od stola i krenula sam prema izlaznim vratima. Možda će mi šetnja plažom pomoći u svim ovim kompliciranim mislima.

/.../

Hodala sam po plaži kada sam iz daljine ugledala poznatu mušku figuru. Jaki mišići, široka ramena, prekrasna smeđa kosa i zatiljak kojeg bi prepoznala bilo gdje. Srce mi je kucalo 100 na sat i imala sam osjećaj kao da će mi probiti pluća svaki tren. Osjećala sam laganu vrtoglavicu i nekakav osjećaj mučnine u trbuhu. Možda ipak nisam spremna na ovo. Na to da mu priđem i kažem sve što nosim na duši od onog dana. Prebrzo sam uletjela u sve. I pokušavala sam ispasti nešto što nisam i vratiti ono što mi očito nije suđeno.

'Ako želiš otići k njemu i reći mu sve...onda ne odustaj. Ne posustaj. Život nagrađuje hrabre. A na nama je da li ćemo prihvatiti nagradu široko raširenih ruku ili se okrenuti i otići. A on ako je imalo pametan i ako te voli onoliko koliko ti voliš njega...onda srce moje malo...trči k njemu dok te noge ne zabole, dok ti suze ne otope obraze, dok ti ruke ne prestanu drhtati, srce kucati kao ludo, a riječi ne nestanu.'-Tetine riječi su mi odzvanjale u ušima kada sam gledala u njega. Srce mi je poskočilo svaki put kada bi napravila korak naprijed. Bojalo se. Kao i ja sama. Bojalo se razočaranja, suza, boli i svega onog što me prati zadnjih tjedana. Ali opet...ovo je bilo sad ili nikad.

 Ubrzala sam korak dok nisam došla iza njegovih leđa. Ruka mi je drhtala dok sam ju približavala njegovom ramenu. Nisam mogla reći ni slovo. Mislila sam da će dodiri govoriti umjesto mene. I napokon...moja ruka je dodirnula njegovo rame i on se okrenuo. Pogledao me od glave do pete i brzo je ustao sa pijeska. Njegove prekrasne smeđe oči su me sada gledale, a kosa je letjela u smjeru kao što je vjetar puhao. Stavio je svoju ruku na moj obraz i tiho je izdahnuo.

'Lissa? Jesi to ti?'-Upitao me zbunjeno i nekako uplašeno. Kao da sam samo duh djevojke ili nekakva vrsta halucinacije.  'O..o..očito Liame.'-Jedva sam rekla dok mi je tijelo drhtalo od njegovog dodira. 'Što radiš ovdje?'-Upitao me. 'Došla sam ovdje zbog...zbog tebe..'-Rekla sam nekako dok mi je suza pala niz lice, a moja ruka je sada dodirivala njegovu koja je stajala na mom obrazu. 'Zbog mene?'-Upitao je zbunjeno. 'Da zbog tebe.'-Rekla sam. 'Ali Lissa..'-Zaustavila sam ga. 'Ne Liame čekaj ..čekaj da ja nešto kažem pa možeš ti. Samo me sada saslušaj.'-Kimnuo je glavom i maknuo je svoju ruku sa mog obraza. 

'Došla sam ovdje samo da ispravim stvari. Da još tisuću puta kažem kako mi je žao zbog svega. A ponajviše zbog toga što sam te tako olako pustila. Nisam htjela, stvarno nisam.
I dalje te volim kao prvog dana kada si mu ušao u stan i zauvijek promijenio život, a ponajviše mene. Naučio si me kako je u redu voljeli i poslije patiti. Kako je u redu voljeti do tih granica ludila, grliti dok te ruke ne zabole i ljubiti dok ne dođe sutra. Vratio si mi vjeru u ljubav, naučio me voljeti, a najviše od svega si me naučio kako voljeti TEBE. I znam da je ludo od mene što sam prošla cijeli ovaj put samo da kažem jebeno 'žao mi je' , ali morala sam...osjećala sam neku potrebu za time. Samo molim te...reci mi kako ovo sve nije uzalud.'-Rekla sam, a malena suza mi je pala niz lice. 

'Lissa...volio bih da ti to mogu reći. Stvarno bih ..ali ne mogu ..bilo je i više nego uzalud. Sve što smo imali Lissa...ostalo je iza mene. Ne želim se vraćati starim ranama. Tek su počele zacjeljivati. No, neću ti lagati. Volim te. Volim te još uvijek kao što sam te volio prvi dan kada sam te ugledao kako sjediš na onom kauču.'-Rekao je i malena suza mu se spustila niz obraz.  'Zašto se onda ne možemo vratiti na početak? Kada je sve imalo smisla. Kada smo bili jedno i kada su naša srca kucala kao jedno. Zašto jebeno ne možeš proći preko svog prokletog muškog ponosa i nastaviti tamo gdje smo stali?! Ha Liame?! Zašto?! Jebeno zašto?!'-Govorila sam kroz suze koje su već obilno padale po mojim obrazima.

'Lissa ovo nije do mojeg ponosa ili onoga da bi sve bilo kao prije. Nitko nam to ne garantira. Uistinu nitko. Priznajem ..pogriješili smo ali moramo nastaviti ondje gdje smo do sada bili. Jedan od drugog udaljeni kako si ne bi napravili još veće rane. Još veću bol. A ja to ne želim...ne želim da patiš zbog mene. Zbog nas.. Nikada to ni neću željeti. Jer ipak ..ti si moja Lissa i sve što boli tebe, boli i mene. Zato molim te...prođi preko nas. Preboli svaku uspomenu ,poljupce, zagrljaje, dodire, sve...I samo budi sretna.' -Slušala sam ga kako mi govori ono što mi je sada zadavalo udarce jače no ikad.

  'Znaš...mislila sam da ako dođem skroz do ovdje da ću misliti da sam pogriješila kada sam ti onaj dan rekla da si lažov i gad. Ali očito ipak nisam pogriješila. I dalje si to. I bit ćeš. Ali ne možeš me kriviti što sam pokušala zar ne?'-Rekla sam dok sam mu se približila na centimetar udaljenosti. No, on je šutio i gledao u mene. U očima sam mogla vidjeti kako ga bole riječi. Neka. Sada zna kako je meni. 

'Zbogom Liame..'-Rekla sam i krenula sam natrag prema teti. No, zaustavio me snažnim stiskom svoje ruke. Okrenula sam se prema njemu i pogledala sam ga ravno u oči. Imao je još bolje suzne oči, a i stisak mu je malo drhtao. Možda me ipak nije spremam pustiti? Neka. Nema veze. Sada ću ja udariti tamo gdje boli.

'Liame..Kasno je da se sada trudiš. Rekao si sve i eto...bit će kako želiš. Tako da sačuvaj riječi za sebe i zapamti ...prođi preko nas.'-Rekla sam uz sitan smiješak dok mi se duša parala kao i moje slomljeno jadno srce, ali veći udarac od ovoga nije mogao dobiti. 

'Čuvaj se.'- Rekla sam i izvukla sam ruku iz njegove, te sam krenula nazad prema kući.