LOVE IS A GAME

40.DIO

/LIAM'S P.O.V/

Došao sam pred poznatu kuću koja se nalazila tik uz plažu. Pokucao sam na bijela vrata i čekao da mi netko otvori. Uskoro se na njima našao visok, ćelav, nabildan muškarac smeđih očiju i već dobro poznate tetovaže trnovite ruže na njegovom vratu.

'Gospodine Smith, lijepo vas je ponovo vidjeti.'-Rekao sam i nasmijao sam se. 'Liame? Jesi li to ti?'-Upitao me s osmijehom od uha. 'Glavom i bradom.'-Nasmijao sam se. 'O kako si samo narastao... vidi ovo. Visok, zgodan, nabildan i poprilično ozbiljan, ali još uvijek nosiš onaj djetinjasti osmijeh kojeg si imao kao dječak.' -Rekao mi je. 'Pa neke stvari se ne mijenjaju.'-Rekao sam sa smiješkom. 'Ajde uđi unutra. Pričat ćemo o tome što te dovodi ovdje. Rosie će biti oduševljena kada te vidi, a Alex najviše.'- Kimnuo sam glavom i ušao sam u kuću. Sa kata se spustio visok dečko, smeđe kose i smeđih očiju.

 'Liam!'-Glasan uzvik mog starog prijatelja me doziva. 'Alex, pa jesi li ti uopće živ?'-Rekao sam kroz maleni smiješak, te sam ga bratski zagrlio. Jesam vidiš i sam. A ti? Što te dovodi ovdje?'-Upitao me na što sam ušutio. Nisam mu mogao to samo tako reći. Ipak to nije mala stvar. 

'Reći ću ti kasnije.'-Kimnuo je glavom kada je sa kata dotrčala preslatka malena djevojčica duge smeđe kose i plavih očiju u ružičastoj haljinici i sa ogromnim osmijehom vičući: 'TATA! TATA!' Ne sjećam se kada sam zadnji puta vidio ovako preslatku djevojčicu. Alex se okrenuo prema njoj i primio ju je u naručje. Zar je moguće da se Alex skrasio? Prije mene?

  'Reci princezo.'-Rekao joj je. 'Mama me natjerala da ovo obučem.' Pokazivala je ručicom na haljinicu. 'Što? Zar ti se ne sviđa?'-Upitao ju je, na što je ona odmahnula glavom u znaku ne. Jade!!!'-Vikao je prema katu, na što je sišla malo niža djevojka duge plave kose sa divnim plavim očima. 'Što je?'-Upitala ga je. 'Našoj princezi se ne sviđa ova haljinica.' -Rekao joj je. 'Oh zar opet Lucy? To je već 3 haljina danas koja ti se ne sviđa.' Malena slatkica je slegnula ramenima i nasmijala se. 

'O ti vražićku maleni.'-Rekla je poljubivši ju u čelo i uzmajući ju iz Alexovog naručja.
'A tko nam je ovo?'-Upitala je Alexa pogledavši u mene. 'O da... to je Liam. Naši roditelji su stari obiteljski prijatelji, a Liam i ja smo ovdje provodili sva naša ljeta kao djeca. Sjećaš se da sam ti pričao o njemu?'-Upitao ju je. 'To je Jonesy? Dečko koji se dano-noćno nije odvajao od oceana?'-Upitala je. 'Da to sam ja i ne vjerujem da ti je rekao moj nadimak.'-Rekao sam kroz smijeh, pruživši joj ruku. 'Morao je. Žena sam mu.'-Rekla je i nasmijala se.

'Ništa... vi uživajte ja moram princezi naći odgovarajuću haljinu.'-Rekla je i otišla.
Alex me povukao u dnevnu sobu i posjeo me na kauč. 'Pa?'-Rekao je. 'Što?'-Upitao me. 'Ne pravi se glup Jonesy... što te dovodi ovdje? Avantura ili grižnja savjest?'-Upitao me ozbiljno. 'Nijedno.'-Pogledao sam ga. 'Znam da to nije istina. Nešto veliko te dovodi ovdje, ali to vješto skrivaš što znači da je ili stvarno loše ili stvarno dobro.' -Rekao mi je. 'Prije ovo prvo.'-Rekao sam na što me zbunjeno pogledao. 

'Stvarno loše?'-Upitao me zbunjeno. 'Da...'-Rekao sam tiše. 'No? Onda? Hoćeš li početi pričati?'-Bio je uporan. 'Ne znam da li mogu.' -Rekao sam. 'Jonesy... znamo se od malih nogu, možeš mi sve reći.' -Rekao je. 'Da, da znam. Ali sada nije u pitanju neka svađa sa starcima ili slično sranje. Ovo je gore.'-Rekao sam mu malo tiše. 'Djevojka?'-Upitao me. 'Ja nju ne bi nazvao djevojkom... stvarno ne bi. Nazvao bi ju spasom u svakom djelu dana, anđelom koji je poslan s neba da te štiti, kisik koji je potreban za tvoje disanje... nazvao bi ju svakako, samo ne djevojkom.'- Rekao sam mu dok mi se srce paralo. 'Toliko ti znači?'-Upitao me. 'Da... toliko mi znači.'-Rekao sam dok mi je malena suza pala niz lice. Ostao je zbunjen.