Love Is A Game

22.DIO

/HARRY'S P.O.V/

Prolazio sam Liamovom ulicom kada sam vidio Liama i Clarissu kako sjede ispred njegove kuće.
Njena glava je na njegovom ramenu, drže se za ruke i smiješe. Izgledaju tako sretno...kao da ovo sve nije gluma, ali mora da sam nešto krivo shvatio. Liam samo glumi, ali očito je bolji glumac nego što sam mislio. Clarissa ga je tako sretno i ponosno držala za ruku da sam na tren u trbuhu osjetio nekakav čudan osjećaj. Bio je čudan, drugačiji, za ne opisati riječima...
Bilo mi ih je nelagodno gledati i srce mi je ubrzano kucalo na samu pomisao da ju drži za ruku i ostavlja poljupce u njenoj prekrasnoj dugoj kosi. Više od ičega sam to htio biti ja. Da ju ljubim i nikada ne prestanem. Srce me privlačilo k njoj. Sve više, sve jače... Hah...do sada.. nisam ni znao da ga imam. Ali onaj osjećaj nelagode i dalje nije prestajao. Svakim mojim pogledom na njih dvoje, postao je sve jači. Što je ovo? Zar sam ljubomoran? Ne, nemoguće. Ja ne postajem ljubomoran. Nikad, a pogotovo ne sad. Ne zbog njih dvoje i ne u ovoj igri.
Okrenuo sam glavu i krenuo sam u drugom smjeru. Nisam to više mogao gledati.

/CLARISSA'S P.O.V/

Vraćala sam se doma kada je počela padati kiša. Makar...to je više bio neki pljusak nego kiša.
Svukla sam svoju trenirku i stavila sam ju iznad glave kako bi se bar nekako zaštitila od kiše. Ubrzavala sam korake, no uzalud. Još imam 25 minuta hoda do doma ,a već sam sada mokra kao miš. U trenu...netko me povukao za ruku i vukao prema krovu. To je bila muška, snažna ruka koju nisam mogla baš najbolje prepoznati jer su mi kapljice kiše padale u oči. Pogled mi je pao na tetovažu križa koja je stajala malo iznad palca i kažiprsta. Bila je mala, ali lijepa.
Taj čovjek je na sebi nosio duži crni kaput podignute kragne i imao je kovrče. Čekaj...kovrče...

'Harry?'-Rekla sam. 'Odvest ću te pod krov da se još bolje ne smočiš.'-Rekao je. 'Što ti radiš ovdje?'-Upitala sam ga. 'Samo sam u prolazu.'-Rekao je. Došli smo pod krov neke velike poslovne zgrade koja je bila natrpana ljudima koji su bili udubljeni u papire, dokumente i telefonske razgovore da nisu ni shvatili da vani pada kao da nije padalo 100 godina.
Mislim...znam da je ovo nije uobičajeno vrijeme za L.A. ali ovo bi svatko čuo i bar na sekundu, provirio kroz prozor da vidi koliko jako pada. Ali očito i ne ti ljudi. Previše su zaposleni.
Pogledala sam u Harrya koji je pogled imao na ulici dok sam ja kao debil zurila u unutrašnjost zgrade.

 
'Harry...'-Rekla sam tiše. Nije se pomaknuo. Niti izgovorio ijednu riječ. I dalje je gledao na ulicu.
Izgledao je kao da razmišlja i kao da ne mari za ovu kišu. Ja sam pokraj njega počela drhtati od hladnoće. Kapljice koje su ostale na meni sada su mi klizile po koži i tjerale me da drhtim od hladnoće. Pokušavala sam se ugrijati svojim rukama, ali mi nije uspijevalo. Harry se okrenuo prema meni skidajući svoj kaput i stavljajući ga oko mene. 

'Nije...nije mi hladno.'-Rekla sam drhtavim glasom. 'Nije ti hladno, a vidim da drhtiš. Clarissa...nećemo se lagati kada je tako očito.' 'Trebao si samo nastaviti hodati u svom smjeru, a ne me samo tako uhvatiti za ruku kao da ćeš me oteti. Nije mi trebalo još puno do stana.-Rekla sam. 'Da jest. Trebalo ti je još oko pola sata da bi došla do stana po ovoj kiši, a time bi riskirala upalu pluća.' 'Od kada ti brineš za mene? Šta tebe briga hoću li dobiti upalu pluća ili ne? Da li ću pokisnuti ili ne? To nije tvoja briga.'-Rekla sam. 'Slažem se da nije, ali priznaj...godi ti ovo.' 'Što?'-Upitala sam ga zbunjeno. 'To da si sad sama pod krovom sa mnom, dok pada kiša, dok nosiš moj kaput koji cijeli miriše na mene i prepireš se sa mnom.'-Rekao je i provokativno se nasmijao.

Voljela bi mu jednom izbiti taj retardirani smiješak sa lica.

'Varaš se Styles.'-Rekla sam i skinula sam kaput sa sebe.
'Idem doma. Ne treba mi tvoja pomoć ili taj kaput.'-Rekla sam i krenula sam prema doma, kad me on ponovo uhvatio za ruku. 'Samo me pusti da idem doma. Ne da mi se ovdje natezati s tobom. Ne opet.'-Rekla sam na što me on povukao k sebi. Bila sam točno centimetar ispred njega. Htjela sam se odmaknuti ali nisam mogla. Udarala sam ga drugom rukom ali ju je uhvatio.
Sada mi je držao obje ruke točno iznad mojih prsa dok sam ga ja bespomoćno gledala.
Mrzim ove trenutke kada ne mogu ništa osim ga vrijeđati. Ali to ne pomaže.

'Harry pusti me.'-Rekla sam. 'Ne želim.'-Rekao je. 'Zašto ne?!'-Upitala sam.
'Jer sam napokon nasamo s tobom i jer znam da ti to želiš isto onoliko koliko i ja.'
'Što ja želim?! Ništa osim otići kući!'-Rekla sam glasnije. 'Znam da me želiš. Vidim ti u očima i u tvojim pokretima tijela.' 

Koji kurac?! Zar se on napušio?

 'Ja tebe ne želim. Ne takvu budalu kao što si ti.' 'Sada to govoriš, ali znam da lažeš. Tvoje oči ne lažu. Tvoji pokreti tijela ne lažu.' 'Kakvi pokreti?! O čemu ti pričaš Harry?!''-Izvikala sam se na njega. 'Način na koji me gledaš ,u moje oči pa usne. Na način na koji ti zadrhti usna svaki put kada izgovoriš moje ime i način na koji se opireš od mene. Opireš se jako, ali ujedno i slabo. Kao da želiš to nešto ali u isto vrijeme i ne želiš.' 

Ostala sam u šoku.
Zar je stvarno tako kada mi je u on blizini? Jer..na neki način je bio u pravu. U njegovoj blizini se uvijek osjećam drugačije nego u Liamovoj. Htjela sam prekriti činjenicu da je upravu pa sam se počela smijati. Nekako čudno, ali sam se nadala da će upaliti. 

'Taj smijeh je lažniji nego krivotvorenih 100 dolara.' 'U pravu sam zar ne? Za sve.'-Rekao je i nasmijao se. 'Ne. Ne nisi. Misliš krivo. Kao i uvijek. Ja ne želim ništa s tobom. Ja te mrzim.
Iz dna svoje davno izgubljene duše.'-Unesla sam mu se u lice na što se on provocirajući nasmijao. 'Ti me ne mrziš. Uz mene se osjećaš drugačije, divlje, slobodnije... kao što nikada do sada nisi. Clarissa...ne vrijedi ti lagati kada te čitam kao otvorenu knjigu.'

Jebemu!! On kao da mi čita misli. Svaki put. .svaki put pogodi svaku moju misao i ostavi me bez ikakve obrane.

'Nestani već jednom i okani me se. Ne mogu te više gledati ili podnositi.'
No njega to nije zaustavilo... 'Ne želim nestati. Jer ne mogu ..ti me vučeš da ostanem ovdje.'-Rekao je. 'Ja te ne vučem. Ja samo želim da nestaneš i zauvijek zaboraviš na sve šta se desilo između nas. Sve ono...bila je samo jedna velika greška.'-Rekla sam i spustila sam glavu kako bi gledala u tlo.

 'Ako si ti greška, ako smo mi greška.. onda želim zauvijek griješiti.'-Rekao je i  podigao mi je bradu onako nježno, kao u filmovima i u samoj stotinki sekunde, njegove usne su se našle na mojima. Ponovo mi je krao poljupce i tjerao me da uživam u ovome. Koliko nisam smjela, toliko me sve više i više privlačio. On.. ovi poljupci ..ovakvi scenariji...
Nisam se imala namjeru oduprijeti. Moje srce je htjelo ovo više od ičega kao i moje usne. Žudile su za svakim poljupcem koji je ostavljao na mojim usnama. Stavila sam svoje ruke oko njegovog vrata dok su njegove obavijale moj struk. Kaput mi je pao na pod, no nisam se zamarala. Bilo mi je hladno, ali ovo sada...grijalo me. Toplina je strujala mojim tijelom i nikada se nisam osjećala življe.