LOVE IS A GAME

37.DIO

/CLARISSA'S P.O.V/

Došla sam u Starbucks gdje me već čekala El dok je lagano ispijala kavu i nešto tipkala na svojem mobitelu.

'Hej El.'-Rekla sam i zagrlila sam ju. 'Hej. Izgledaš mi drugačije.'-Rekla je i pogledala me od glave do pete. 'Zar je to dobro ili loše?'-Upitala sam ju. 'Dobro je ali nekako čudno za tebe.'-Rekla mi je. 'Vjeruj mi... za mene nije ništa čudno.' Nasmijala mi se. 'Hoćeš da ti odem po kavu?'-Upitala me. 'Ne, ne sama ću. Pričekaj me, vratit ću se odmah.'-Rekla sam i otišla sam do pulta. U sekundi mi se pred licem stvorila još jedna od uspomena s Liamom. Stvarno? Zar i sada moram misliti na njega? Prokleto sjećanje i prokleto srce. Zašto jednostavno ne mogu preći preko svega i poticati me da idem samo naprijed, a nikad iza? Zar bi to bilo toliko teško?

 'Dobrodošli u Starbucks. Izvolite?'-Glas konobarice me budi iz misli. 'Dvije velike kave s bademovim mlijekom molim.' -Kažem kratko. 'Stiže odmah.'-Rekla je i nasmijala se. Samo da se požuri kako bi izašla odavde prije nego poludim i ponovo se rasplačem kao malo dijete. Uskoro je došla sa našim kavama, a ja sam joj ostavila novce na šanku i samo sam produžila prema izlazu. Čim brže izađem, to bolje. El me čekala vani i pogledala me izbezumljeno. 

'Što je?'-Upitala sam ju. 'Prije nego si ušla u Starbucks izgledala si bolje no ikad, a sada izgledaš kao da su ti sve lađe potonule.'  Zar se stvarno to vidi na meni? 

'Stvarno tako izgledam?'-Upitala sam ju na što je ona kimnula glavom. Da divno. To se nije baš toliko trebalo ocrtavati na mojem licu, ali očito je bilo jače od mene. 'Lissa... što je bilo?'-Upitala me zabrinuto i bacila me iz takta sa ovim 'Lissa'.

 'Ne... ne... nemoj me zvati Lissa.'-Rekla sam i krenula sam prema trgu. 'Zašto ne?'-Upitala me dok je pokušavala držati korak uz moj. 'Zato jer mi je ime Clarissa,a ne Lissa.'-Rekla sam. 'Znam da ti to nije ime.'-Rekla je i povukla me za ruku kako bi stala. 'Što je prava istina?'-Upitala me. 'Zar je uopće bitno?'-Upitala sam ju i okrenula sam glavu kako bi gledala negdje, a ne nju u oči. 'Da Clarissa bitno je. Kao sestra si mi praktički.' -Kaže mi i pogleda me brižno.

'Dobro, u redu, reći ću ti. Ali ne ovdje.' -Povukla sam ju za ruku u obližnji lunapark. To je jedino mjesto gdje nisam bila s njim i gdje mogu još donekle normalno razmišljati. Sjele smo na klupicu i već je počela.

'Hajde sad. Reci sve!'-Rekla je dok je ispila još jedan gutljaj kave. 'Jesi li ikad napravila grešku koja te grize svakim danom sve više i više? I da imaš osjećaj kao da nikada, apsolutno nikada nećeš moći pobjeći od nje?'-Pogledala me zbunjeno ali opet kao da me razumije. 'Nisam ali vidim po tebi da je ta greška prilično velika i bolna, ali se i dalje nadaš da ćeš je se riješiti.' -Rekla mi je. 'Pa da... ipak je rečeno da nada umire posljednja.'-Nasmija­la sam se sitno dok su mi suze stajale u očima. Uistinu sam se nadala da će me pustiti ta greška i da će se jednog dana sve možda vratiti u normalu. Ne smijem se prestati nadati zar ne? 

'Ali što je bila ta greška?'-Upitala me. 'Ne mogu ti reći. Užasna je.'-Rekla sam i spustila sam glavu. 'Hej Clarissa... ništa nije užasno. Na greškama se uči. Uvijek je tako i uvijek će tako biti, znaš i sama.'-Rekla mi je pokušavajući me utješiti. 'Da ali El... prevariti osobu koju voliš više od sebe i slomiti joj srce u 1000 komadića... to nije mala stvar. To je najveća greška koju osoba može učiniti.' -Rekla sam tiše dok mi se srce paralo. 'Liam?'-Upitala me. Iz izgovorenog imena shvatila sam da je uvidjela u čemu je problem. 'Da... Liam..'-Rekla sam tiše i niz lice mi je pala suza. Kako sam boli njegovo ime kada se sjetim svega. Podigla mi je glavu i vidjela kako plačem.