LOVE IS A GAME

2.DIO

/CLARISSA'S P.O.V/

Uletjela sam u svoju sobu ravno prema onoj ladici gdje se navodno nalazila ona karta. Uzela sam ju i sjela sam na krevet. Gledala sam u nju. Ona mi je trenutačno bila jedini spas da se maknem od ovoga svega. Od ovog mučenja koje traje već 19 godina neprestano. Ovo je sad ili nikad. Uzela sam mobitel koji je stajao na mom noćnom ormariću i utipkala sam Louisov broj. 

'Halo?'- Louisov nježan i sladak glas čuo se s druge strane slušalice. 'Hej Lou, ja sam.'-Rekla sam tiše kako me moji ne bi čuli. 'Hej Clarissa što je bilo? Zašto šapćeš?'-Upitao me s dozom zabrinutosti u glasu. 'Nije ništa bilo, ne brini. Ali samo jedna stvar koju ti moram reći.'-Rekla sam. 'Koja?'-Upitao me. 'Vidimo se u Los Angeles-u za par sati. Čekaj me na aerodromu.'-Rekla sam mu odlučno i osjećala sam se kao da bih sada mogla osvojiti cijeli svijet.

'Dolaziš?'-Upitao me uzbuđeno. 'Da. Barem na neko vrijeme. Samo da se maknem. Jer... dojadilo mi je ovo mučenje, dojadio mi je ovaj grad. Dojadilo mi je sve moguće. Samo želim čim dalje odavde.'-Govorila sam mu ljutito dok mi se grlo stezalo. 

'Bilo ti je i vrijeme da to shvatiš.' -Rekao mi je sa polu smiješkom kojeg sam točno mogla čuti preko telefona. 'Znam svjesna sam toga, ali ovo sada nije vrijeme za životne lekcije.'-Rekla sam mu. 'Oprosti. Samo sam ponosan jer si napokon shvatila kako život s ovim ljudima ne donosi ništa dobro i kako ne vodi nigdje.' -Rekao mi je.

'Uvjerila sam se sama u to. Točnije... uvjeravam se već 19 godina, ali nikada nisam bila spremna na ovo na što sam sad.' -Rekla sam mu tiše. 'Vjerujem, ali ovo je za tvoje dobro Clarissa. Treba ti slobode.' -Pa bio je u pravu. 'Znam Lou, itekako znam.'-Rekla sam tiše dok mi se malo paralo srce. Znam da su užasni prema meni i kako su bili užasni prema Louisu, ali i dalje su nam obitelj. Htjeli to mi ili ne. Nismo ih mogli sami odabrati. Samo smo ih dobili kao što su i oni nas.

 'Ne Clarissa, sada nije vrijeme za žaljenje. Ovo ti je životna prilika.'-Kažem sebi tiše i krenem pričati Louisu: 'Nego, ona karta. Da li vrijedi još?'-Upitao me. 'Ne znam. Nisam pogledala, ali nadam se da vrijedi.'-Rekla sam. 'Pogledaj pa mi reci.'-Kaže mi dok sam ja pogledom tražila  onaj mali otisnuti datum do kada karta vrijedi i naposljetku sam ga našla.

  'Do 5 mjeseca ove godine.' -Rekla sam mu. 'Znači vrijedi.'-Rekao je ushićeno. 'Hvala Bogu. Da ne vrijedi više ne znam što bih učinila.'-Rekla sam tiše.  'Ne bih toliko trebala brinuti. Poslao bi ti novu kartu mailom.'-Kaže mi. 'Znam da bi, ali svejedno... mislim da bi nešto u meni umrlo na trenutak.'-Rekla sam mu kroz sitan smiješak. 'Joj daj, ne pretjeruj Clarissa. Samo se kreni pakirat. Čekat ću te na aerodromu točno na vrijeme. Samo mi pošalji poruku kada slijećeš.' -Kaže mi i sitno se nasmije. 'Vidimo se Lou, volim te.'-Kažem mu kratko.  'I ja tebe Clarissa.'-Rekao je i poklopio.

 Stavila sam mobitel u džep i bacila sam se na pakiranje. Sve od reda sam natrpala u svoj kovčeg i na sebe samo nabacila prvo što mi je došlo pod ruku. Htjela sam otići čim prije, a ne gubiti vrijeme na bezvrijedno spremanje. Uzela sam kartu s kreveta, stala sam pred vrata svoje sobe i duboko sam udahnula.

'To je to. Kraj starog života, početak novog. Ovo je na sve ili ništa.'-Rekla sam u sebi tiše i izašla sam iz sobe.

/U AVIONU/

/CLARISSA'S P.O.V/

16:16. Za pola sata stižem u L.A. Srce mi kuca kao ludo od silnog uzbuđenja. Imam osjećaj kao da sam sve do sada bila na nekim teškim drogama. Pa u usporedbi s mojim roditeljima droga bi zapravo bila dobra stvar. Ali koga ja zavaravam, ni droga ti ne može pomoći u toj užasnoj obitelji. Izvuku iz tebe i ono malo života što ti je ostalo. Dovoljno je samo da progovore već si mrtav. Evo razloga zašto sam ja već 19 godina mrtva iznutra. Iskreno, nije to loše. Ne zamaraš se ničime, ništa te ne dira i ništa ne osjećaš. Ispočetka je teško, ali kasnije se na to privikneš, a da to ni ne shvatiš. 

Zvonjava mog mobitela me prekida u razmišljanju. Uzela sam mobitel iz svog prednjeg djela crne jakne i javila sam se. 

'Halo?'-Rekla sam tiše. 'Hej Louis je. Kada stižeš?'-Upitao me. 'Uskoro. Za oko pola sata. Čekaš me zar ne?'-Upitala sam ga.  'Naravno. A da te uvjerim u to poslat ću ti sliku kako stojim na aerodromu i čekam baš tvoj avion da sleti.' -Kaže mi sa smiješkom. 'Slatko, ali nepotrebno. Vjerujem ti na riječ.'-Kažem mu. 'Ma znam.'-Kaže mi kratko. 

 'I Lou...'-Počela sam. 'Reci.' -Rekao je. 'Hvala.'-Rekla sam. 'Za što?'-Upitao me iznenađeno. 'Ne pravi se glup. Znaš za što ti hvala.'-Stvarno je ponekad blesav.  'Ne pravim se glup. Samo te ne shvaćam zašto mi se zahvaljuješ.'-Kaže mi zbunjeno. 'Zahvaljujem ti jer si mi uskočio u najkritičnijem trenutku.'-Rekla sam mu tiše jer sam svjesna toga kako ću sada njemu biti na teret dok on vodi svoj neki život. 

 'Za to mi ne trebaš zahvaljivati nikada. Sestra si mi. Dužnost mi je da ti pomognem kada me trebaš bez obzira gdje se nalazio.' - Na ovu rečenicu mi se spustila malena suza niz lice. Inače nisam tip osobe koja plače zbog ovako nečeg, ali ove su me riječi pogodile u srce. Samo jedva čekam da ga vidim. I zagrlim. I to snažno. Tako snažno da neće moći disati. 

'Clarissa...' -Louisovo dozivanje me vraća u stvarnost. 'Hm?'-Upitam. 'Jesi li dobro?'-Upitao me zabrinuto. Shvatio je da sam na trenutak odlutala nekamo daleko i da ga dalje nisam slušala. 'Da, da dobro sam. Samo sam malo odlutala s mislima. 'Nije ništa.' -Kažem mu brzo samo da izbjegnem daljnja pitanja. 'Dobro. Onda se vidimo uskoro.'-Kaže mi.  'Vidimo se.' Rekla sam i poklopila.

(...)

/LOUIS'S P.O.V/

Njen avion će ubrzo sletjeti. Jedva čekam da ju vidim. Svoju malu sestricu. Ne sjećam se kada sam zadnji puta bio ovako uzbuđen jer ju vidim. Dobro... ipak ju sada nisam vidio 4 godine. Mora da se jako promijenila od prije pa do sada.

 Pozornost mi je privukao avion koji je upravo sletio. Ovo je bilo to. Veliki trenutak, tisuće emocija sada se nalazilo u meni. Iz aviona su polako počeli izlaziti putnici. Bilo ih je mnogo. I onda je izašla Clarissa. Nije ni trenutka oklijevala. Potrčala je brzo k meni i snažno me zagrlila. Mogao sam osjetiti kako se njene suze spuštaju niz moju majicu ,a ruke joj drhte dok me grli. Bila je krhka kao staklo u ovom trenutku. Plakala je kao kišna godina, a pritom me još snažnije stiskala u svoj zagrljaj. Sretna je što me napokon vidi. Ove suze... te suze su samo njene suze radosnice. Kako me jako stiskala u svom zagrljaju, na tren sam ostao bez zraka.

 'Clarissa... Clarissa sad me moraš pustiti. Ne mogu disati.'-Rekao sam i ona me s teškom mukom pustila. 'Oprosti, samo sam sretna što te vidim.'-Rekla je s nekom težinom u glasu. Kao da joj nešto pritišće glasnice. 'Hej, sve je u redu. Dođi. Idemo u tvoj novi dom.' Razvukla je osmijeh od uha do uha i obrisala je one suze koje su joj stajale na licu. Znao sam da će ju ovo nasmijati.

  'Jesi spremna?'-Upitao sam ju uzbuđeno. 'Nemaš pojma koliko.'-Rekla je s osmijehom i još jednom me snažno zagrlila. Stavio sam svoju ruku oko njenog vrata i krenuli smo prema autu.