Love Is A Game

2.dio

/CLARISSA'S P.O.V/

Uletjela sam u svoju sobu ravno prema onoj ladici gdje se navodno nalazila ona karta. Uzela sam ju i sjela sam na krevet. Gledala sam u nju. Ona mi je trenutačno bila jedini spas da se maknem od ovoga svega. Od ovog mučenja koje traje već 18 godina neprestano. Ovo je sad ili nikad. Uzela sam mobitel koji je stajao na mom noćnom ormariću i utipkala sam Louisov broj. 

'Halo?'- Louisov nježan i sladak glas čuo se s druge strane slušalice. 'Hej bro ja sam.'-Rekla sam tiše kako me moji ne bi čuli. 'Hej sis što je bilo? Zašto šapćeš?'-Upitao me s dozom zabrinutosti u glasu. 'Nije ništa bilo, ne brini, ali samo jedna stvar.' 'Koja?'-Upitao me. 'Vidimo se u L.A-u za par sati. Čekaj me na aerodromu.' 'Dolaziš?'-Upitao me uzbuđeno. 'Da.'-Odgovorila sam kratko i jasno. 

'Dojadilo mi je ovo mučenje, dojadio mi je ovaj grad. Dojadilo mi je sve moguće. Samo želim čim dalje odavde.'-Govorila sam ljutito. 'Bilo ti je i vrijeme da to shvatiš.' 'Znam svjesna sam toga, ali ovo nije vrijeme za životne lekcije.' 'Oprosti. Samo sam ponosan jer si napokon shvatila kako život s ovim ljudima ne donosi ništa dobro.' 'Uvjerila sam se sama u to. Točnije...uvjeravam se već 18 godina, ali nikada nisam bila spremna na ovo na što sam sad.' 'Vjerujem, ali ovo je za tvoje dobro sis.' 'Znam Lou, itekako znam.'-Rekla sam tiše dok mi se malo paralo srce. Znam da su užasni prema meni i kako su bili užasni prema Louisu, ali i dalje su nam obitelj. 'Ne Clarissa, sada nije vrijeme za žaljenje. Ovo ti je prilika života.'-Kažem sebi i krenem pričati Louisu: 'Nego.. ona karta...Je li vrijedi još?'-Upitao me. 'Ne znam. Nisam pogledala, ali nadam se da vrijedi.' 'Pogledaj pa mi reci.' 

Tražila sam pogledom onaj mali otisnuti datum do kada karta vrijedi i naposljetku sam ga našla. 'Do 3 mjeseca 2020.' -Rekla sam. 'Znači vrijedi.' 'Hvala Bogu. Da ne vrijedi više ne znam što bih učinila.' 'Ne bi toliko trebala brinuti. Poslao bi ti novu kartu poštom.'-Kaže mi. 'Znam da bi, ali bi joj trebala cijela vječnost da stigne.'-Kažem. 'Da i to što kažeš. Nego odi se pakiraj. Čekat ću te na aerodromu točno na vrijeme.' -Kaže mi i sitno se nasmije. 'Vidimo se Lou, volim te.' 'I ja tebe sis.'-Rekao je i poklopio.

 Stavila sam mobitel u džep i bacila sam se na pakiranje. Sve od reda sam natrpala u svoj kovčeg i na sebe samo nabacila prvo što mi je došlo pod ruku. Htjela sam otići čim prije, a ne gubiti vrijeme na bezvrijedno spremanje. Uzela sam kartu s kreveta, stala sam pred vrata svoje sobe i duboko sam udahnula.

 
'To je to. Kraj starog života, početak novog. Ovo je na sve ili ništa.'-Rekla sam u sebi tiše i izašla sam iz sobe.

/U AVIONU/

/CLARISSA'S P.O.V/

16:16. Za pola sata stižem u L.A. Srce mi kuca kao ludo od silnog uzbuđenja. Imam osjećaj kao da sam sve do sada bila na nekim teškim drogama. Pa u usporedbi s mojim roditeljima droga bi zapravo bila dobra stvar. Ali koga ja zavaravam, ni droga ti ne može pomoći u toj užasnoj obitelji. Izvuku iz tebe i ono malo života što ti je ostalo. Dovoljno je samo da progovore već si mrtav. Evo razloga zašto sam ja već 18 godina mrtva iznutra. Iskreno, nije to loše. Ne zamaraš se ničime, ništa te ne dira i ništa ne osjećaš. Ispočetka je teško, ali kasnije se na to privikneš, a da to ni ne shvatiš. Zvonjava mog mobitela me prekida u razmišljanju. Uzela sam mobitel iz svog prednjeg djela crne jake i javila sam se. 

'Halo?' 'Hej sis Louis je. Kada stižeš?'-Upitao me. 'Uskoro. Za oko pola sata. Čekaš me zar ne?' 'Naravno. A da te uvjerim u to poslat ću ti sliku kako stojim na aerodromu i čekam baš tvoj avion da sleti.' Slatko, ali nepotrebno. Vjerujem ti na riječ.' 'Znam sis.' 'I Lou..'-Počela sam. 'Reci.' -Rekao je. 'Hvala.'-Rekla sam. 'Za što?'-Upitao me iznenađeno. 'Ne pravi se glup. Znaš za što ti hvala.' 'Ne pravim se glup. Samo te ne shvaćam zašto mi se zahvaljuješ.' 'Zahvaljujem ti jer si uskočio u najkritičnijem trenutku.' 'Za to mi ne trebaš zahvaljivati nikada. Sestra si mi. Dužnost mi je da ti pomognem kada me trebaš bez obzira gdje se nalazio.' 

Na ovu rečenicu mi se spustila malena suza niz lice. Inače nisam tip osobe koja plače zbog ovako nečeg, ali ove su me riječi pogodile u srce. Samo jedva čekam da ga vidim. I zagrlim. I to snažno. Tako snažno da neće moći disati. 'Clarissa..' -Louisovo dozivanje me vraća u stvarnost. 'Hm?'-Upitam. 'Jesi dobro?'-Upitao me zabrinuto. Shvatio je da sam na trenutak odlutala nekamo daleko i da ga dalje nisam slušala. 'Da, da dobro sam. Samo sam malo odlutala s mislima. 'Nije ništa.' 'Dobro. Onda se vidimo uskoro.' 'Vidimo se.' Rekla sam i poklopila.

(...)

/LOUIS'S P.O.V/

Njen avion će ubrzo sletjeti. Jedva čekam da ju vidim. Svoju malu sestricu. Ne sjećam se kada sam zadnji puta bio ovako uzbuđen jer ju vidim. Dobro...ipak ju sada nisam vidio 4 godine. Mora da se jako promijenila. Pozornost mi je privukao avion koji je upravo sletio. Ovo je bilo to. Veliki trenutak, tisuće emocija. Iz aviona su počeli izlaziti putnici. Bilo ih je mnogo. I onda je izašla Clarissa. Nije ni trenutka oklijevala. Potrčala je brzo k meni i snažno me zagrlila. Mogao sam osjetiti kako se njene suze spuštaju niz moju majicu ,a ruke joj drhte dok me grli. Bila je krhka kao staklo u ovom trenutku. Plakala je kao kišna godina, a pritom me još snažnije stiskala u svoj zagrljaj. Sretna je što me napokon vidi. Ove suze...te suze su samo njene suze radosnice. Kako me jako stiskala u svom zagrljaju, na tren sam ostao bez zraka.

 'Clarissa... Clarissa sad me moraš pustiti. Ne mogu disati.'-Rekao sam i ona me s teškom mukom pustila. 'Oprosti, samo sam sretna što te vidim.'-Rekla je s nekom težinom u glasu. Kao da joj nešto pritišće glasnice. 'Hej sis, sve je oke. Dođi. Idemo u tvoj novi dom.' Razvukla je osmijeh od uha do uha i obrisala je one suze koje su joj stajale na licu. Znao sam da će ju ovo nasmijati. 'Jesi spremna?' 'Nemaš pojma.'-Rekla je s osmijehom i još jednom me snažno zagrlila. Stavio sam svoju ruku oko njenog vrata i krenuli smo prema autu.