Love Is A Game

41.DIO

/CLARISSA'S P.O.V/

Louis me dovezao na aerodrom i otišao je kući. Iz jakne sam izvukla kartu i čekala sam da mi najave avion. Sjela sam u čekaonicu i zagledala sam se kroz velike staklene prozore.
Ne vjerujem da ovo radim. I da sam našla hrabrosti za ovako nešto. Ne znam ni što ću mu reći kada se nađe ispred mene. Stvarno ne znam. Vjerojatno ću stajati ispred njega i buljiti u njegove prekrasne oči boje kestena, a riječi neće izlaziti iz mojih usta. Uvijek je bilo tako. Jednostavno sam se izgubila u njegovom pogledu iz kojeg nisam mogla izaći. Još uvijek vidim taj pogled prije nego sklopim oči i zaspim. Totalno sam izgubljena u njemu. 

'Avion za San Diego polijeće za 10 minuta. Molimo sve putnike da se ukrcaju na avion.'-Glas recepcionarke me trgne iz misli. 'Vrijeme je...'-Rekla sam tiho i krenula sam prema ulazu u avion.

/.../

Nakon 2 sata leta, napokon sam stigla u San Diego. Bilo je prilično drugačije nego u L.A.-u i neću vam lagati.. .nije mi se svidjelo. Jest da je L.A. divlji i ubrzan grad ali je utočište za slomljene ljude koje trebaju trenutak nasamo jer te ionako nitko ne primjećuje. A meni je to godilo. Izvukla sam svoj kovčeg iz prtljage i krenula sam prema taxiju koji me već čekao na aerodromu. Ušla sam u taksi i gurnula sam vozaču papirić u ruke s adresom moje tete. Da imamo tetu tamo. Samo ju skoro nikada ne spominjemo jer se mama i ona zadnjih godina ne podnašaju.  Louis je nazvao tetu kada sam ušla u avion i ona je rekla da mogu ostati na par dana prije nego se vratim kući. A par dana će mi biti dovoljno. Samo da probam ispraviti stvari i ponovo ga imati kraj sebe. 

  Taxi me je odveo do jedne malo veće kuće koja mi je probudila mnoga sjećanja. Bila je to kuća od moje tetke Sarah. Ovdje sam provela najbolje godine života. Kada su moji starci još bili normalni i kada nam odnos nije izgledao kao veliko sranje. Pitam se gdje je sve to sada nestalo? I zašto se samo na trenutak ne mogu vratiti tamo? Kada je sve imalo smisla i kada sve oko mene nije bilo toliko komplicirano i razoreno. Pokucala sam na vrata i čekala sam da se otvore.
Na vratima se uskoro pojavila malo viša žena srednjih godina, smeđe kose i smeđih očiju. Na sebi je imala nekakvu haljinu bež boje i japanke. 

Pogledala me i sa smiješkom me upitala:'Clarissa? Jesi to ti?' -Vjerojatno me nije prepoznala. Razumijem ju. Ipak je prošlo 8 godina od kada me zadnji puta vidjele. 'Da teta Sarah, još uvijek sam to ja.'-Rekla sam sa smiješkom. Povukla me sebi u zagrljaj i snažno me grlila dok mi je milovala kosu. 'O bože kako si narasla od kada sam te zadnji put vidjela.'-Rekla je. 'Da znam. Kroz godine se stvari promijene, a i ljudi.' -Uskoro se odmaknula od mene i pogledala me još jednom od glave do pete. 'Ti si se stvarno puno promijenila. Nikada nisi bila ljepša.'-Osjetila sam kako mi obrazi poprimaju crvenu boju i kako mi se maleni smiješak stvara na licu. 'Hvala.'-Rekla sam sramežljivo. 'Uđi unutra. Imam toliko pitanja kojih te želim pitati.' -Rekla mi je uzbuđeno. 'Da i ja tebe.'-Rekla sam i ušla sam u kuću. 

Odvela me do sobe u kojoj sam provela sva ljeta kod nje. Zidovi su još uvijek bili ružičasti sa malenim bijelim leptirićima na stropu. Veliki bijeli luster je visio sa stropa, bijela fotelja u kutu sobe, a na podu veliki bijeli mekani tepih. Krevet je bio velik i pun plišanih životinja. Gušteri, jednorozi, mačke, psi, koale, žirafe... moglo bi se reći da sam kao mala bila opsjednuta plišanim životinjama. Teško sam sklapala prijateljstva pa su mi plišane životinje bile jedini prijatelji koje sam imala. 

Jedan zid je sadržavao pano sa slikama. Trčanje po plaži, valjanje po pijesku, hvatanje valova, plivanje, druženje sa roditeljima, glupiranje sa Louisom... toliko uspomena na jednom mjestu. U tim slikama je ispričan jedan veliki dio mog djetinjstva. 'Ništa nisi promijenila.'-Rekla sam nježnije i pogledala sam prema njoj. 'Pa zašto bih? Ova soba je oduvijek bila tvoja. Dio tebe... I jednostavno nisam imala srca promijeniti ju.'-Rekla mi je. 'Da, da istina.'-Rekla sam i sjela sam na krevet. Pogledala sam par puta oko sebe i duboko sam izdahnula. 

'Tada sve nije bilo ovoliko komplicirano i život je bio lakši. Zar ne?'-Upitala sam ju. 'Kroz tvoje oči jest, kroz naše ne. Ali sad si odrasla i shvatila kako u životu nije sve ružičasto kako si zamišljala.' -Rekla je. 'Stvarno nije. Sve se vrti oko svađa, izdaja, prevara, novci ,manjka dobrih ljudi, slomljenih srca... sve je nekako... užasno.' -Rekla sam tiše. 'Pa tako je uvijek bilo.'-Rekla je i sjela je do mene.

  'Samo ti to nisi mogla vidjeti. Imala si taj svoj neki svijet u kojem je sve bilo savršeno, imala si snove koji su doticali zvijezde, smijala se svemu, plakala rijetko kad, valjala se po pijesku i plivala nevjerojatno dugo. Za tebe realnost i pravi svijet nije postojao. Sve te priče o životu su ti se činile sulude i nestvarne, a sad kad si odrasla...' -Govori mi i ja ju prekinem. 'Sad vidim sve kako zapravo jest i kako je oduvijek bilo. Ali što ćeš... bila sam teški sanjar. Vjerovala sam u nemoguće i ostvarivala moguće. Također sam i bila dijete.' -Rekla sam slegnući ramenima i ispuštajući težak izdah. 'Pametno dijete Clarissa. Imala si takav um koji smo mi ostali samo mogli sanjati. Ti si bila nestvarna.'-Rekla mi je nježno i pomilovala mi lice. 

'Znam teta, ali puno stvari se promijenilo od tad, a ja najviše. Rekla si i sama... proteklih 8 godina mog života su bili usponi i padovi, otkrivenje realnosti, shvaćanje života... sve ono što nikada nisam htjela osjetiti na svojoj koži kada odrastem. Ali odrasla sam. I osjetila sve. Baš sve. I svaki puta kada sam mislila da je tomu 'SVEMU' došao kraj, uvijek je došao novi problem. Novo otkrivenje. Novo suočavanje sa time. A nijedno od toga nije bilo lagano. Samo teže.'-Izgovorila sam u jednom dahu.  'Pa zar si mislila da će biti lagano? To je život Clarissa. U njemu ne postoji ništa lagano.' -Rekla mi je. 'Da to sam shvatila.'-Rekla sam tiše.

  'Pričat ćemo kasnije dušo. Idem nam spremiti nešto za pojesti, a ti se do tad raspakiraj.'-Rekla je na što sam ja samo kimnula glavom.