Love Is A Game

55.DIO

/CLARISSA'S P.O.V/

Nakon 2 sata zabavljanja i pokušavanja ne razmišljajući o Harryu i toj njegovoj manekenki, bila sam pozvana da održim maleni govor. Naravno, ja to nisam htjela ali  nisam imala nikakvog izbora. Popela sam se na pozornicu kako bi ih sve savršeno vidjela i započela sam: 

'Hvala svima što ste ovdje i što dijelite ovako nešto s nama.'-Nasmijala sam se.
Ali ipak je ovaj dan poseban našim novopečenim mladencima Louisu i Elenour.'-Pogledali su prema meni i nasmijali se.  

'Savršeni ste skupa i vi ste dokaz da vas ljubav brani od svega. Da se vi međusobno branite od svega i ne puštate jedan drugoga kada je najteže.'

'Lou...Uistinu sam sretna što mi brat. Zahvalna sam Bogu što mi te je dao. I što si uvijek uz mene čak ni kada ja to ne želim. Sretna sam jer znam da te uvijek imam uz sebe bez obzira na sve. Da me paziš, tješiš i ne prestaješ grliti kada se gušim u suzama. Znaš...još uvijek se sjećam onoga što si mi rekao kada smo bili mali i kada si me učio voziti bicikl ,pa sam pala i haljinica mi je bila puna suza. Rekao si mi, citiram: 'Hajde Clarissa ustaj i probaj ponovo. Nikada nećeš uspjeti ako odustaneš tako olako.' Tada sam ti htjela odvaliti šamar jer si mi pio živce, ali bio si u pravu. Kada sam tisuća puta htjela odustati zbog prokletog bicikla, nisi mi dozvolio. Tako je i u mom životu. Kada sam htjela odustati, nisam mogla. A znaš zašto?
Nisam te htjela razočarati. Htjela sam da budeš ponosan na mene kao i onaj dan kada sam nakon 1000 puta padanja i padanja s bicikla,1001 put uspjela voziti bicikl. Samo sam to htjela, ali ironije li...sada sam ja ona koja je ponosna na tebe. Što si se odlučio za ovo.
Oženiti onu koju voliš i dozvoliti si ovu sreću. I vjerovao ili ne...zaslužuješ ovoliku sreću. I uistinu mislim da ne postoji ponosnija osoba od mene u ovom trenutku. Hvala ti na svemu stvarno.' -Onda sam pogled bacila na El.

'A ti Elenour pazi na njega. Molim te. Jer ja ti garantiram da nikada boljeg od njega, nećeš naći. Poseban je, a tvoj. Drži ga čvrsto. Voli do zadnjeg daha, grli kao da nema sutra i ljubi kao da ga ljubiš po posljednji put...Želim vam puno sreće i volim vas oboje.'-Rekla sam i sišla sam sa pozornice dok je cijela sala pljeskala. Louis je došao do mene i snažno me zagrlio.

'Rasplakala si me kao nikada u životu. Nemaš pojma koliko sam sretan što te imam.'-Rekao je dok je usput u sebe uvlačio suze. 'Hej bro nisam to imala u namjeri tako da nema mjesta suzama. Ovo je tvoj dan. Uživaj.' 'Hoću ali uživaj i ti. Zaslužila si.'-Rekao je i nasmijao se.
'Hoću ne brini.'-Rekla sam i uzvratila sam osmijeh. 'Ajde sad moram ići do naših. Rekli su da žele razgovarati sa mnom.' 'Sretno. Trebat će ti Lou.'-Rekla sam na što je on rekao hvala i prekrižio se.

 Pametno. Bome će mu to trebati. Ja sam otišla do svojeg stola i uzela sam svoju čašu.
U nju sam nalila šampanjac i izašla sam van. Previše je ljudi, a ja ih ne mogu više gledati.

/LOUIS'S P.O.V/

Otišao sam do svojih roditelja koji su stajali sa strane i nešto pričali. Mama mi je prišla i zagrlila me snažno. 

'Ne mogu vjerovati da se naš maleni dečkić oženio. Kako si samo odrastao.'-Rekla je. 'Znam mama. Hvala.'-Rekao sam. 'El se čini kao nevjerojatna djevojka i vidi se da te usrećuje.'-Tata se je ubacio. 'Naravno. Ne bih ju za ništa mijenjao, ali o čemu ste htjeli pričati?'-Upitao sam.
'Htjeli smo pričati o Clarissi.'-Mama je rekla. 'Što s njom?'-Upitao sam zbunjeno. 'Mislimo da bi bilo pametno da se vrati s nama u Paris. Ipak si se ti sada oženio i trebaš svoj prostor.'-Kada sam čuo ovo kod srca me je nešto zaboljelo i ostao sam u šoku. 

'Jeste vi normalni?! Da mi na današnji dan kažete da želite odvesti moju sestru od mene?! Koji je vaš problem?!'-Povisio sam ton. Znao sam da su užasni i da su spremni na sve, ali ovo je već sada prošlo sve granice ludosti.

  'Mi nemamo problem. Mi smo samo realni i želimo samo najbolje za nju i za tebe. 'Zar želite reći da ovo nije najbolje za nju?! Ovaj život koji je izgradila ovdje?! Život koji je zavoljela i zbog kojeg nikada nije bila sretnija?! Želite li to reći?!  Jer koliko ja vidim ona nikada nije bila sretnija. Opet se smije baš kao i kada je bila mala. Nakon 18 godina života provedenih s vama, ona napokon uživa. A to nikada ne bi bilo moguće da onaj dan nije pobjegla od vas i došla k meni. Zato vam ne dozvoljavam da ju odvedete od mene.'
'Ali Louis ona tamo ima sve mogućnosti. Mi smo tamo.'-Mama je rekla. 

'Ne zanima me. A ni nju neće zanimati. Napokon je moja sestrica ponovo uz mene i proteklih par mjeseci smo postali bliskiji no ikada. Neću vam dozvoliti da nam to sada uništite.' 'Zašto si toliko tvrdoglav?!'-Mama je povisila ton.

  'Zašto vi želite uništiti sve što Clarissu i mene usrećuje? Vi bi trebali biti roditelji koji vole i podržavaju svoju djecu, a daleko ste od toga. Zar vas nije sramota tako šetati po svijetu?! Jer bi mene na vašem mjestu bilo. Možda imam tek 24 godine i možda sam se tek oženio djevojkom svojih snova, ali imam pravo.' 'Ne Louis, nemaš. Mi znamo što je najbolje za nju. A ovaj grad i ovi ljudi nisu to sigurno.' 'Pa dobro jeste li vi realni?! Jeste li ju vidjeli koliko se smiješi i koliko je sretna s Liamom?! Koliko je sretna jer je kod svojeg starijeg brata?! Jeste li vi to vidjeli?! Jer ja bi rekao da niste.' 'Možeš ti svašta reći, ali mi ju poznajemo od kada je bila beba. I uistinu znamo što je najbolje za nju.'-Mama je bila uporna. 'Znate što? Dovest ću vam ju da pričate jer vidim da je svaka moja riječ uzalud.'-Otišao sam po Clarissu, no nje nije bilo nigdje. Vidio sam kako Liam stoji pokraj stola jednih od gostiju, ali nje nije bilo nigdje. Otišao sam do njega.

 'Liam jesi li vidio Clarissu? Trebam ju na kratko.' 'Da izašla je van. Vjerojatno će se uskoro vratiti.' 'Uf nemam vremena za uskoro. Idem k njoj.'-Rekao sam i izašao sam van. Ugledao sam ju kako sjedi na klupici i polako ispija šampanjac iz čaše. Prišao sam joj s leđa i dotaknuo sam ju po ramenu. Okrenula se prema meni i nasmijala se.

 'Reci Lou.'-Rekla je. 'Moraš ići razgovarati s roditeljima.' 'O to se neće desiti.'-Rekla je i okrenula je glavu natrag u prvobitni položaj. 'Clarissa moraš...u vezi tebe je.' 'U vezi mene?'-Upitala je zbunjeno na što sam ja kimnuo glavom. 'Dobro onda. Drži mi čašu.'-Rekla je i dala mi je svoju čašu u ruke.