Love Is A Game

46.DIO

Stajali smo u parku dok je već pala blistava noć. Zvijezda je bilo bezbroj, a njegove oči su se mogle savršeno uklopiti u zvjezdano nebo. Držao me oko struka i po prvi puta nakon svega ga nisam htjela udaljiti od sebe. Samo sam htjela da me snažno zagrli i ne pušta. To bi mi bilo i više nego dovoljno.

'Lissa...'-Rekao je tiše, pa me pogledao u oči. Maleni osmijeh mi se kriomice stvorio na licu i nisam ga mogla maknuti. 'Znam da se bojimo grešaka, slamanja srca, suza i boli ali...suočavanje sa strahovima je kao skok sa litice. Ali skočit ćemo zajedno. U redu?'-Upitao me. 'Liame...sa tobom sam hodala po rubu dok sam se bojala visina. Pravila sam se snažnom dok to nisam bila. Odgurivala sam te od sebe kada si mi bio najpotrebniji i rekla sam ti 'mrzim te' kada bi ti najradije rekla 'volim te.' Tako da ovaj "skok sa litice" shvaćam kao igru za malenu djecu. A dok god me TI držiš za ruku tokom tog skoka ...ja se ne bojim ničega.'

Uskoro...njegove usne su se našle na mojima. Onako tople i mekane sada su ljubile moje. Onako posebno kao prvi put. Kada sve oko tebe stane i ništa drugo nije bitno. Neopisiv osjećaj za kojeg poželiš da traje zauvijek. Njegove ruke su još uvijek stajale na mojem struku dok su moje ruke bile na njegovom zatiljku. Poljupci su svakim našim pokretom usana bili sve ljepši i ljepši. Gotovo nestvarni... 

/LIAM'S P.O.V/

Hodao sam po avionu tražeći sjedalo na kojem je sjedila ona. Uskoro sam ga našao. Sjedila je do prozora dok joj je glava bila naslonjena na prozor, a slušalice u ušima. Spavala je. Sjeo sam pokraj nje i gledao sam u nju. Već sam zaboravio kako prekrasno izgleda kada spava. Izgleda kao anđeo. Kosa joj je padala preko obraza i isticala je njenu ljepotu. Njeno tijelo je par puta napravilo malene trzaje što znači da sanja. Pitam se što? Vidim kako joj se maleni smiješak stvara na licu dok se namješta u svojem sjedalu. Duboko je udahnula i maknula je rukom svoju kosu sa lica. Isuse kako je samo predivna. Približio sam joj se malo i krenuo sam ju uhvatiti za ruku kada su se dva smeđa oka umorno otvorila, a slušalice je baš izvadila iz ušiju. Uspravila se pa je rukom prešla kroz svoju dugu kosu. Volio sam kad to radi. Uvijek je inzistirala da joj kosa bude na mjestu baš onako kako treba biti. Okrenula je glavu i pogledala me zbunjeno.

'Liam?'-Rekla je zbunjeno. Nasmijao sam se. 'Lissa.'-Rekao sam. 'Što...što ti radiš ovdje? Zar ja još sanjam?'-Upitala je. 'Ne...vjerujem da ne. Ali ako mi ne vjeruješ probaj. Opipaj mi lice. Ili ruku. Vidjet ćeš da više ne sanjaš.'-Rekao sam. Prošla je svojom rukom po mojoj, pa ju je zatim brzo povukla. 'Ne sanjam..'-Rekla je tiše. 'Je li ti žao?'-Upitao sam ju nadajući se onom odgovoru koji sam želio čuti. 'Ne znam...'-Rekla je, pa je pogledala kroz prozor. Ovo je bilo čudno. Nije se maknula iz sjedala niti se krenula svađati zašto sam ovdje. Zar je moguće da je sanjala nešto što joj je otvorilo oči? Ili ju još uvijek drži onaj osjećaj spavanja? Ne znam, samo...drago mi je da se ne svađamo. Gledao sam dalje u nju dok je ona šutjela. 

'Znam da ti je čudno što se sada ne svađamo jer smo u istom avionu, nakon svega ali... shvatila sam da nema svrhe u svađanju. Onda se sve samo pogorša.'-Rekla je dok me na sekundu pogledala, pa je vratila pogled kroz prozor. 'Slažem se. Ali opet ...volio bih da popričamo.'-Rekao sam 'Nemamo više o čemu pričati Liame. Sve smo si rekli.' 'Nismo. Ja znam da nismo. Još uvijek si imamo toliko toga za reći, ali to izbjegavamo.' 'Možda imaš ti, ali ja ne. Sve što sam htjela ,to sam i rekla. A ti se moraš pomiriti sa mojim riječima.' Okrenuo sam se prema njoj i pogledao sam ju ravno u oči.

'Znaš da se ja nikada neću moći pomiriti s tvojim riječima. Barem ne tako dugo dok se ne vratimo na staro. Do tad ...ja ne odustajem. I uvijek ću ti imati bar još nešto za reći. A na tebi je da li ćeš me slušati ili ne.' 'Saslušala bi te Liame..ali više nemam razloga za to.'-Rekla je. 'Ako ti dam još jedan razlog ...hoćeš li me tada saslušati?'-Upitao sam ju. 'Ne vjerujem da ga imaš. Ili da ću te ja nakon njega saslušati.' 'Ja mislim da ćeš me saslušati.'-Rekao sam i stavio sam svoju ruku na njen obraz. Pogledala me u oči, pa je nesigurno stavila svoju ruku na moju. Htjela ju je maknuti, ali joj nisam dozvolio. Ne dam da mi uništi ovaj trenutak. Približio sam se milimetar od njenih usana, pa sam ju pogledao. Predivna dva oka su me gledala i željno iščekivala moj sljedeći potez. I onda...prislonio sam svoje usne na njene. Zaboravio sam kako ima meke i nježne usne. One koje još od prvog poljupca želim ljubiti zauvijek. Uzvraćala mi je poljupce kao da se nikada ništa loše nije ni dogodilo. Kao na početku. Osjetio sam kako se nasmiješila kroz poljubac, pa se odmaknula od mene. 

'Možda ću te ipak saslušati, ali to ne mijenja ništa.'-Rekla je ozbiljno. Nasmijao sam se.
Kako je slatka kad je ozbiljna. 'Znam da ne mijenja, ali dovoljno mi je ovo 'saslušat ću te.'
'Onda? Što mi imaš za reći?'-Upitala me. 'Lissa..ne želim to.'-Rekao sam. 'Što?'-Upitala me.
'Sletjeti u L.A. bez da te držim za ruku ili da hodam ulicama grada sam. Ne želim to. Uvijek je slađe u dvoje. A s tobom je i više nego slađe. Samo želim to natrag. Zato zašto ne bi prošli preko svega i probali opet? Znam da se bojiš svega, baš kao i ja. Ali protiv straha se možemo boriti zajedno.'-Rekao sam. 'Liame...i ja to želim. Ali ne mogu ...jednostavno ne mogu. Oprosti...'-Rekla je i maknula se sa svojeg sjedala hodajući prema zahodu.