Love Is A Game

44.DIO

/LIAM'S P.O.V/

Stajao sam ispred vrata kuće Clarissine tete dok sam se dvoumio hoću li pokucati ili ne.
Glava mi je govorila jedno, a srce drugo. Nisam znao tko je od njih u pravu. Bio sam rastrgan na dvije strane. Ali...zajebi sve Liam. Zajebi i srce i glavu i ponos i prokleti strah i samo pokucaj na prokleta vrata. Budi muško. Znaš da ju voliš i da ti ovo treba. Da ovo želiš bez obzira na sve...-Prolazilo mi je glavom. Moje misli su bile u pravu. Zajebat ću sve i samo pokucati, pa što bude. Pokucao sam na vrata dok mi je srce lupalo sto na sat. Noge su mi drhtale, a grlo mi se sušilo. Što ako mi ona otvori, pa mi zalupi vratima pred nosom? Što onda? Hoću li se samo okrenuti i otići ili ju zagrliti i ne puštati bez obzira koliko se ona odupirala? Što Liame? Što?
Tisuću pitanja mi se pojavilo u tom trenu kada sam pokucao na vrata 'sudbine'. Nazovimo ih tako jer stvarno ima osjećaj kao da kucam sudbini. Na moju sreću vrata je otvorila neka žena. Malo viša žena srednjih godina, smeđe kose i smeđih očiju. Bila je prelijepa i dosta me je podsjećala na Clarissu bez obzira na godine. Sada vidim od koga je Clarissa pokupila gene. 

'Izvolite.'-Rekla je milim glasom. 'Oprostite na smetnji, ja sam Liam.'-Pružio sam joj ruku.
Žena me je čudno pogledala, pa mi je pružila ruku. 'Sarah.'-Rekla je. 'Vi ste Lissina teta?'-Upitao sam ju. 'Čija? Ja mislim da si pokucao na kriva vrata. Ovdje nema nikakve Lisse.'-Rekla je. 'Ispričavam se dopustite mi da kažem njeno puno ime. Clarissa. Vi ste sigurno Clarissina teta.'-Rekao sam. 'Da da jesam. Zar ju trebaš?'-Upitala me. 'Da. Moramo razgovarati.'-Rekao sam. Ona me gledala čudno i prošla je rukom kroz kosu.

'To si ti zar ne?'-Rekla je. 'Molim?'-Upitao sam. 'Ti si taj zbog kojeg je došla ovdje da bi na kraju završila slomljena srca.' 'Nije...nije završila slomljena srca.'-Rekao sam tiše.
'Eh dečko i ja bi voljela da nije tako, ali jest. Slomio si joj srce. A nisi trebao. To nije zaslužila. Ni malo.'-Rekla je. 'Znam da nije. I nisam htio da se to dogodi. Ponos i strah su govorili umjesto mene. A ja nisam bio dovoljno muško da im se oduprem i samo kažem ono što stvarno osjećam.' 'A što osjećaš? Ljubav? Potrebu? Žudnju? Ili pak krivnju zbog onoga što si učinio?'-Upitala me. 'Sve. Ali krivnju najviše. Krivim se za sve loše što se dogodilo između mene i nje, a nije se trebalo dogoditi. Bili smo savršeni zajedno, stvarno jesmo... I svi su to vidjeli, a ja sam to osjećao samo...bio sam kreten. Pustio sam ju nakon grešaka zaboravljajući da je ljudski griješiti. I da se ona ne pušta jer je posebna. Ma i više nego posebna. To je ona...i da nema nje...ne bih bilo ni mene. Shvatite me...volim ju. Više od života. I samo želim razgovarati s njom i probati povući sve što sam rekao i sastaviti njeno srce u cjelinu.'-Rekao sam. 'Ti misliš da je to moguće? Da se slomljeno srce može samo tako sastaviti natrag? Makar je u tisuću sitnih komadića?' 

Nisam znao što da kažem jer sve sve što kažem upotrijebiti će protiv mene. Jednostavno znam da hoće.

  'Hoće. Sastavit će se, ali će i dalje imati pukotine. Rane. Ožiljke. Koji će ostati. Zauvijek.'-Rekla je. 'Onda ga neću sastaviti ili zacijeliti, ali ću mu biti snaga za oporavak.'-Rekao sam, a ona se nasmijala. Kao da je baš ovo htjela čuti. 'Dođi...idemo gore.'-Rekla je i pozvala me u kuću. Ušao sam unutra i krenuo sam za njom prema gornjem katu.

/CLARISSA'S P.O.V/

Sjedila sam u sobi pakirajući svoje stvari i razmišljajući o mom činu hrabrosti.
Tko bi rekao da se u meni nalazi tolika količina hrabrosti? Nikada nisam mislila da to imam u sebi. Uvijek mi je sve bilo crno ili bijelo. Nigdje nikakve sredine. A danas sam ju našla. Slučajno. Dok sam očistila svoju dušu i dok sam prošla preko straha i ponosa koji su me umalo zaustavili. 

'Clarissa!'-Čujem glas svoje tete koja me doziva s vrata. Okrenula sam se i pogledala sam ju.
'Reci.'-Rekla sam. 'Netko te je došao vidjeti.' 'Mene? Sada?'-Bila sam zbunjena.
'Da baš tebe. I molim te...budi nježna.'-Rekla je i iza nje se pojavio Liam. Ostala sam u šoku. Kako me je našao? Koji kurac? Majica koju sam imala u ruci mi je pala na pod, a on se požurio kako bi ju podigao i vratio mi ju. Teta je izašla iz sobe i zatvorila je vrata. Nije nas trebala ostaviti same. Ne želim popustiti. I neću. Ne smijem...

'Što radiš ovdje?'-Upitala sam ga uzimajući majicu. 'Došao sam povući sve ono od danas. Nisam to mislio Lissa... Ponos i strah su govorili umjesto mene. A ja sam bio kreten koji im se nije znao oduprijeti. 'To je loša i već odavno izlizana izlika. Ali morao si probati zar ne?'-Rekla sam i nasmijala sam se. Stavila sam majicu u kovčeg i prekrižila sam ruke na prstima dok sam stajala ispred njega. Neka zna da sa mnom više nema igre. Htio je igru? Dobit će ju, ali od sada igramo po mojim pravilima. 

'Nije izlika nego istina Clarissa.'-Rekao je i to koristeći moje puno ime. Ovo postaje ozbiljno. 'Daleko si ti od istine Liame. Oduvijek si i bio.'-Rekla sam drsko. 'Nije istina. Znaš da nije.'-Rekao je. 'Da Liame, jest. I znaš što sam shvatila danas? Shvatila sam da ono što sam ja učinila...da to neki ne bi napravili. Nikada. Ali ja jesam. Prošla sam pola svijeta samo da dokažem sebe i moju ljubav prema tebi. Prošla sam preko ponosa i pregrizla sam strah zbog nas. A ti si bio dovoljno veliki kreten da me sjebeš još bolje.
I dok sam ja mislila i pazila na tvoje osjećaje jesi li ti pazio na moje? Nisi. Ni malo.
I ti misliš da mi se nakon toga možeš samo tako pojaviti na vratima, pokušavajući me vratiti da bi sve bilo kao prije? Da mi kažeš neku već staru i izlizanu izliku? E pa ne može.
JA si to neću dozvoliti. Kao što si TI rekao, citiram: 'Ne želim se vraćati starim ranama. Tek su počele zacijeljivati.' Pa eto...ovaj put se JA ne želim vraćati. Zato možeš izaći kroz ona vrata kroz koja si ušao i zaboraviti sve što si mi sada htio reći.'

U sekundi me povukao za struk bliže k sebi. Centimetar prostora između naših tijela.
Mogla sam osjetiti njegov topli dah na svojim obrazima. Pogledala sam ga u oči, a rukama sam se probala oduprijeti. Nisam mogla. Nije mi dozvoljavao. 

'Pusti me!'-Rekla sam. 'Ne želim. Sada je vrijeme da ja kažem ono što nosim na duši.'-Rekao je. 'Nemoj se truditi. Neću te slušati.'-Rekla sam drsko. 'Nema veze. Svejedno ću ti reći, pa makar me nastavila grebati, gurati i udarati.' Gledala sam u njega i šutjela sam. Nisam znala kako mu spustiti. 'Svaki dan prije ovog jebenog bježanja u San Diego mislio sam na to kako te vratiti. Kako da opet budemo jedno. A kada sam saznao da si u bolnici? Noge su mi bile brže od uma i samo sam čim prije htio doći k tebi. Objasniti ti ti sve. Ali ti si me odgurivala od sebe kao da sam ubio čovjeka. I jesam. Ubio sam čovjeka u sebi odmah čim sam te izgubio. I ne mogu ga oživjeti. Ne bez tebe. Znam da mi je izlika i više nego izlizana, ali je jebeno istinita. Strah i ponos su me sprečavali da kažem što stvarno mislim. No, znao sam zašto je tako. Jer sam se bojao Lissa..da se ne ponovi sve ispočetka. Drugi put tvojeg gubitka ne bi preživio jer si dio mene. Od onog dana pa do sad...dio mene si.' 'E pa onda mi je žao. Drugi put se upravo dogodio, a vidi... Još si živ.'-Rekla sam i kiselo sam se nasmijala.
'Možda izgledam živo, ali iznutra sam mrtav.'-Rekao je ozbiljno dok me pogledao u oči.
'Drago mi je da razumiješ kako se ja osjećam. Ali kasno je za razumijevanje. Rekla sam svoje i voljela bih da se toga pridržavaš. Zato...možeš izaći.'-Rekla sam dok sam maknula njegove ruke s mojeg struka, pokazivajući mu na vrata da izađe. 

'Zbogom Liame.'-Rekla sam dok me on pogledao još jednom. Nekako slomljeno. Izgubljeno. Nije znao što reći ili učiniti, samo je izašao iz moje sobe. I eto ga...uspjela sam. Moja igra i moja pravila su odradila svoje.