/CLARISSA'S P.O.V/
Ušli smo u njegovu kuću laganim koracima. Rekao je da ja moram prva, a da će on biti tik iza mene. Kako smo se približavali kuhinji tako je pod ukrašavalo tisuće crvenih latica ruže i bijelih svijeća. Ušli smo u kuhinju gdje je već bio postavljen stol za večeru, a u pozadini je svirala neka lagana pjesma. Latice su i dalje bile po podu baš kao i svijeće, posuda sa ledom i crnim vinom se nalazila na stolu kao i veliki buket crvenih ruža i malena kutijica. Što je u njoj? Prošlo mi je glavom, a u meni se probudila znatiželja. Izgledala je preveliko za prsten, a premalo za lančić. Narukvica? Nema što drugo biti. Izvukao je stolicu kako bi ja sjela, a on je sjeo nasuprot mene . Pogledala sam ga i nasmijala sam se.
'Izgleda da si temeljito isplanirao ovaj spoj.'-Rekla sam kroz smiješak. 'Naravno. Nisam mogao napraviti nešto traljavo za tako predivnu curu.'-Rekao je i nasmijao se. 'Da i jest traljavo i dalje bi to cijenila.' 'Znam da bi. Jer to si ti. Malene sitnice te usrećuju jer znaš da su od srca i nije te briga da li će biti nešto veliko ili ne.' 'Pa tako nekako. Ako je od srca, makar maleno...vrijedi kao svo blago svijeta.' 'Da znam, ali tako je s osobama. Neke osobe vrijede kao svo blago svijeta, a ti si jedna od tih osoba.'-Rekao je dok je točio vino u naše čaše. 'Po čemu ja toliko vrijedim? Po izgledu? Karakteru? Stavu?'-Upitala sam ga.
'Po svemu tome. Imaš svoje mane, ali vrline ti bolje pristaju. Taj osmijeh, te riječi, taj dodir, pogled, poljubac, osjećaj... Sve u vezi tebe je nešto što se može opisati kao nestvarno.
Volim kad si ponekad drska, ali i nježna. Što inzistiraš da budeš u prvom planu, a nikada rezerva. Obožavam to kod tebe. Samo me podsjeti koliko te svaki sve više i više volim.'-
Zacrvenila sam se u obrazima i nisam znala što da mu odgovorim na ovo. Ostavio me u potpunosti bez teksta. On je to uočio, pa se nasmijao i pitao me da li želim da nam donese večeru. Ja sam na to samo kimnula glavom i nasmijala sam se. Prošla sam rukom kroz kosu i nasmijala sam se. Jebeno sam sretna što ga imam. I što je takav. Savršen. U svakom izdanju, u svakoj situaciji i trenutku. A s njime moj život ipak nije toliko sjeban. On mi to sve olakšava i pomaže mi da kroz to prođemo zajedno.
/LIAM'S P.O.V/
Vratio sam se u kuhinju gdje je ona zamišljeno sjedila i čekala da se vratim s večerom.
Izgledalo je kao da joj se toliko stvari sada mota po glavi, ali ona pokušava razmišljati o samo jednoj. Namjestila je haljinu, kosu i shvatila je da sam se vratio.
'Hej. Brzo si stigao.'-Rekla je i nasmijala sam se. 'Nemoj to raditi Lissa. Nemoj mi se smiješiti dok imam pune ruke hrane.'-Rekao sam. 'Zašto?'-Upitala me je uplašeno. 'Nemoj mi se smiješiti jer ćeš me zaslijepiti svojim osmijehom i ostat ćemo bez večere.'-Rekao sam kroz smiješak. 'Oprosti, ali očito ne znam kontrolirati osmijeh dok si mi ti u blizini.'-Rekla je. 'Je li to dobro ili loše?'-Upitao sam ju dok sam nam stavljao večeru na stol. 'Pa ovisi kako si to uzmeš k srcu. Ja bih rekla da je to dobro.'-Nasmijao sam se. 'I jest. Nema šanse da bi to ikako moglo biti loše.'-Nasmijala se i rekla: 'Znam.' Gledao sam ju kako jede, pa je shvatila kako zurim u nju.
'Što je? Zar mi je nešto na glavi?'-Upitala je dok je panično prolazila rukom po kosi i licu. 'Ne, ne nije. Samo sam zaboravio kako si slatka kada jedeš.' 'Danas si nadaren za komplimente. Što ti je?'-Upitala je. 'Nije mi ništa samo...toliko toga ti nisam mogao reći kada smo bili razdvojeni, a nikada nisam mogao naći pravi trenutak ili prave riječi. Pa sada iskorištavam trenutak za to.'-Rekao sam. 'To sam shvatila, ali nisi jedini koji nije mogao reći neke stvari kada smo bili razdvojeni. Toliko toga sam ti željela reći, a nisam mogla. Toliko puta sam te htjela nazvati samo da ti čujem glas, ali nisam imala hrabrosti. Zagrliti te, a bojala sam se da ćeš se još više distancirati od mene. Previše strahova me je pratilo kroz sve to. A nisam ni znala da se mogu toliko bojati.' 'Nisam ni ja znao da te mogu izgubiti, a umalo jesam.
Toliko toga se nije znalo, toliko toga je ostalo zataškano u šutnji da su to (ne)istine.
Toliko toga je tada bilo čudno i toliko toga se promijenilo..ne želim da tako bude i sada. Stvarno ne želim. Jer svaki moj otkucaj srca kuca za tebe. Svaki udah i izdah je za tebe. Sve u vezi mene je za tebe. Shvaćaš me zar ne?'-Upitao sam ju.
'Shvaćam Liame. Jer tako je i kod mene. I znam da je teško za povjerovati, ali toliko toga sam shvatila kada sam bila udaljena od tebe. I samo ne želim da se takvo nešto ponovi. Stvarno ne želim.'-Rekla je na što sam ja svoju ruku stavio na njenu i lagano sam prošao svojim prstima po njoj. 'Ne brini Lissa. Neće se ponoviti. Imaš moje obećanje.'-Rekao sam, a ona se nasmijala.
'Ne obećavaj mi nešto za što je nemoguće dati obećanje. Samo budi tu i uvjeri me da griješim svaki puta kada mislim da ću te izgubiti.' 'Bit ću tu. Ne brini.'-Rekao sam.
Uzeo sam kutijicu koja je stajala na stolu pokraj buketa ruža i pružio sam ju njoj.
'Ovo je da te podsjeti na mene u svakom trenutku u kojem misliš da se slamaš i kada misliš da nisam tu.'-Uzela je kutijicu i pažljivo ju je otvorila. Oči su joj zasvjetlucale, a osmijeh joj nije mogao biti veći. Izvadila je iz kutijice srebrnu narukvicu koja je na sebi zadržavala slovo L.
Ovo će ju uvijek podsjećati na mene.
'Liame..prekrasna je.'-Rekla je, pa se podigla sa stolice i prišla mi je kako bi me zagrlila. Uzvratio sam snažno, na što se začuo mali hihot. Kako je samo slatka..
'Hoćeš li mi ju staviti na ruku?'-Upitala me dok je još uvijek bila u mojem zagrljaju.
'Naravno.'-Rekao sam na što se ona odmaknula i pružila mi narukvicu. Stavio sam joj ju na zglob ruke i promatrao sam ju kako se smiješi. Povukao sam ju za struk k sebi, a ona me je pogledala.
'Volim te.'-Rekla je. Srce mi je zatreperilo na tu riječ i osmijeh mi se stvorio na licu. 'Volim i ja tebe.'-Rekao sam i prislonio sam svoje usne na njene.
YOU ARE READING
Love Is A Game
Fanfiction"Ne obećavaj mi nešto za što je nemoguće dati obećanje. Samo budi tu i uvjeri me da griješim svaki puta kada mislim da ću te izgubiti."
